уторак, 31. март 2015.

SINASTRIJA

From: me To: you
Subject: Pisamce, ljubavno!

Mila moja!
U skoli sam pisao pismene zadatke iz srpskog i to dosta dobro, pa sam se nocas setio da vec dosta dugo nisam vezbao ceznju, posebno ne ljubavnu, pa mi pade na pamet da ti napisem pisamce i to iz tri razloga; prvi je u inat svom srcu, drugi je da te nateram da ti meni napises pismo ili posaljes mejl i treci i najvazniji razlog je da te nerviram.
Mila moja!
Moja neprisutnost u nasem domu je samo moj uzaludan pokusaj da budem bolji! Inace, paralelni svetovi u mojoj glavi i dalje postoje i to uz zvuke one nase pesme koju smo prozvali nasom. Sve ono sto si dobila od mene kao na dlanu, dolazi iz utrobe i mog istinskog odusevljenja tobom. To je verovatno moja sebicna potreba da te razgalim, da te razuverim, da te razumem. Ustvari, kad se sad okrenem i pogledam unazad, vidim da pojma nisam imao o tome, vec sam se samo kretao tim putem. Kao kad vidis na karnevalu ili nekakvom vasaru, gutaca vatre, akrobatu koji se probada macevima, ili nekakvog tumaca sudbine ili astrologa. Secas se kako si u nekoj staroj knjizi citala sinastriju o nasa dva horoskopska znaka? Ti, u horoskopu Ovan, a ja Lav. Pisalo je da je to idealna kombinacija, sjajno cemo se slagati u svemu; u seksu, u nacinu zabavljanja, u misljenju i ambicijama. Ubedjivala si me da ce nas seksualni zivot biti uzbudljiv i harmonican. Brak koji cemo sklopiti trajace nam dugo, jako dugo, do samog kraja. Da smo nas dvoje kao plamen i svetlo, svuda cemo ici zajedno, imacemo zajednicke akcije i ambicije i da ce sve to unaprediti nas bracni zivot, ustvari, mi cemo jedan drugog gurati na visi stepen svetla i casti. U toj knjizi je jos pisalo da je Eros kod nas dvoje uredan i cist i da postoji nenametnuta vernost jer cemo postici jasan poredak u poslovima i odnos u polovima. Jos je pisalo da su ljubljenje i seksualni cin kod nas dvoje kao prirodan fenomen, bez perverzija i da ce nasa veza biti kao prirodna duznost, bez previse ljubljenja i mazenja, a da ce sam seksualni odnos biti intenzivan i istovremen, do kraja dovrsen, pa iako kratak, ostavice nam lepe uspomene, a posto je nase uzajamno poverenje podjednako i cvrsto, brzo prelazimo na dnevne zadatke, kao kad na kraju radnog dana, platis kartu i putujes kuci, u topli dom.
Pitam se ovih dana, sta radis? Sta sanjas? Kome se smejes? Bdis li nocima, kao ja? Mislis li da je moguce ziveti na frekvenciji ludila i frekvenciji bajke, dva paralelna sveta u mojoj glavi. Ako mislis da nije moguce, cemu onda ovo pismo koje je trebalo biti pisamce, napisano u samo sat vremena lagane neumerenosti? Mozda sam, a verovatno je tako, da sam te bez ikakvog razloga prisvojio samo za sebe. Delikatna igra ljubavi i delikatna igra sa saucesnistvom, napravila je da ja pokusavam da budem najbolji, a tebe istovremeno napravim da budes najbolja pred svima. Pred svima onima koji strpljivo cekaju na red. Jer, ti ces doci, zar ne? Cak i kad covek to ne zeli, zivot se sredi sam od sebe. Na najgori ili najboilji moguci nacin. U pitanju je samo umetnost iscekivanja. A do tada, ja cu i dalje ziveti na frekvenciji ludila i frekvenciji bajke, dva paralelna sveta u mojoj glavi.
Mila moja, lepo je bilo nocas misliti na tebe. Kao i uvek. Ja

Autor: Slobodan Kostic
22. јануар 2012. у 17:53

PIT, I TO JE AMERIKA

PIT, I TO JE AMERIKA



Amerika nije rad i znoj

postoje Hollywood i Frenki boj

Diznilend, bejzbol i rokenrol.


Vreme ocaja, vreme nade

jedni ruse, a drugi grade

prolaze ratovi, padaju vlade

Pitove ruke vise nisu mlade ...


Od Aljaske do Meksika

to je ona druga slika

Pit, i to je Amerika.


U buci, u larmi, u u rudniku, na farmi

Pitove ruke vise nisu mlade

sezdeset godina za dolar rade.


A negde daleko, u Ilinoji

nadgrobna ploca stoji

i prazan kovceg ceka da Pit stigne

iz daleka ...


Pit, i to je Amerika, su stihovi pesme koju je pre 30 god otpevao i snimio Branimir Johnny Stulic. Zanimljivo je da su to bili prvi i mozda poslednji stihovi koje nije potpisao Branimir Stulic jer autor tih stihova je Mile Rupcic, a on je to napisao za istoimenu monodramu. Kada sam razmisljao sta bih uzeo za temu ove beleske, pade mi na pamet pesma " Pit i to je Amerika" i pesma " Gospoda- Kuca pos'o " koju peva Ekrem Jevric. Cilj ove beleske i nije da se bavim komparacijom ove dve pesme, ali je zanimljivo da obe pesme obradjuju istu temu, naravno, svaka na svoj nacin drugacije. Stuliceva pesma,  koju je otpevao pre 30 godina je pisana i otpevana u rock-maniru tih godina, a za Ekremovu pesmu kazu da je sund i turbo-folk. Ali, tako vam je to u zivotu. S jedne strane sve sam estradni sund, izvestacene note i tekstovi liseni svake poente, lazni glamur, beskrajna medijska gusenja i skretanje paznje lose odglumljenim skandalima. A u suprotnom uglu ringa je prepotentna "urbana" gitarska i klaberska elita, ogrezla u uzvisenoj rasistickoj zgrozenosti, infantilno odbija da prizna da prezirom prema narodnjacima i devedesetim ili osamdesetim vise ne moze pravdati sopstvene zivotne frustracije. Srecom, pa nije sve bas tako crno! Radoznaliji i strpljiviji slusalac jos uvek vesto nalazi pukotinu izmedju ova dva pakla, pukotinu koja nudi pregrst teze pristupacnih muzickih polja, neistrazenih instrumentalnih dzungli i nepreplivanih poetskih reka i mocvara. Na pocetku beleske pomenuo sam Ekrema Jevrica, mozda trenutno najupecatljiviji biser ovog podrucja slobodne i iskrene kreativnosti, koji je relativno kratko vreme uspeo da svoje ime zapise zlatnim slovima na svetskoj muzickoj mapi. Kada sam poceo belesku, otisao sam i na youtubu pogledao i verovali ili ne njegova pesma " Kuca-pos'o" ima neverovatnih  deset miliona poseta. Ima li ikog na planeti a da nije cuo za Ekrema? Struliceva pema je do sada imala oko 130.000 poseta. A i jedna i druga pesma govore o teskom zivotu u Americi, samo sto je Pit negde u Ilinoji, a Ekrem u Njujorku. Moguce je da je Mile Rupcic pogresio sto svog Pita nije smestio u Njujork grad kao Ekrem, moguce da bi i Stulic napravio svetski hit tih 80-tih god. Ekrem u svojoj pesmi na najiskreniji nacin kritikuje liberalni kapitalizam, potrosacko drustvo, surovo izrabljivanje radnika, radno vreme od 9-17 cas. Ima li boljeg sazimanja stihova pesme "Pit, i to je Amerika", koju je poput svojevrsne Ekremove pretece tri decenije ranije pevao Dzoni Stulic? Prirodna posledica takvog zivotnog rasporeda je i dehumanizacija, sve manje spontanih druzenja, kucnih poseta, komsijske bliskosti. Takav pojedinac svoju otudjenost pokusava da prevazidje druzenjem sa zivotinjama. Ekrem u pesmi kaze; Hoj Njujorku, ubila te tama, u tebi je pas do pasa, beton do betona, kroz ulice zena bataljona. Ovde se on dotice i pitanja ekologije ali i otvara jednu vaznu temu, a to je, polozaj zene u savremenom drustvu, u njegovom slucaju posmatran iz ugla strogih patrijahalnih pravila; Hoj, Njujorku, budi svetli grade, izbaci sve zene sto rade, izgubise decu, to imanje, hoj,  Njujorku, ti veliki grade. Ipak, cak i kada deluje pomalo konzervativno, Ekrem se vesto distancira od sopstvene nepogresivosti, izvrsno baratajuci sokratovskim terminima i strategijom " Znam da nista ne znam", sto se jasno ocitava u stihovima " Eto, sta znaaaam. Nista ne znaaaam. A dje da znaaaam". Na kraju beleske cu napisati i stihove Ekremove pesme. Zanimljiv je perverzni fenomen da jedan veliki deo Ekremovih obozavalaca ljubomorno pokusava da genija predstavi kao ludu, sto je samo pokazatelj histericnog straha od nepoznatog i drugacijeg zvuka koji nazaustavljivo dolazi! Na kraju, preporucujem onima koji budu ovo procitali da poslusaju i  Stulicevu pesmu " Pit, i to je Amerika", i Ekremovu " Gospoda-Kuca pos'o" i sami donesu svoj sud o ovim pesmama. Ovo je bio moj sud o njima.


GOSPODA - KUCA, POS'O


Evo, zivim u Njujorku gradu

zivim, radim, a i samo radim.


Kuca-pos'o, pos'o-kuca

kuca-pos'o, pos'o-kuca.

Eto, sta znam-nista ne znam

a dje da znam...


Oj, Njujorku, ubila te tama

sto dozvoli zena da vam vlada

u tebi je pas do pasa, beton do betona

kroz ulice zena bataljona.


Jooj, Njujorku, budi svijetli grade

izbaci sve zene sto rade

izgubise djecu, to imanje.

Oj, Njujorku, ti veliki grade.

Oj, Njujorku, ti veliki grade.


Posto su klasicni nosaci zvuka uveliko prevazidjeni, top liste irelevantne, a elektronski mediji cvrsto zatarabljeni prema novim tendencijama, trenutno jedini pokazatelj uspesnosti je preslusavanje muzike na internetu!


NAPOMENA: Neverovatno zvuci ali je istina da su svi ili skoro svi original video snimci muzike koju izvodi autor Branimir Johnny Stulic nestali sa YouTybe sajta. Ostale su neke cover verzije koje pored svog truda i umeca autora ne vrede nista. Ovo je jedini cover, za koji smatram da zavredjuje paznju ali  na moju zalost ne pesme kojom se bavi moj post vec je u pitanju pesma "Pavel". Za moj post nisam zeleo da postavljam video Ekrema Jevrica i njegovu pesmu "Gospoda - Kuca, pos'o". Nije u pitanju licni animozitet prema Ekremu Jevricu jer se moj post bavi komparacijom pomenute dve pesme, pa kad nisam pronasao ono sto sam zeleo, resenje sam potrazio u kompromisu, odnosno, trecoj pesmi!

Autor: Slobodan Kostic

01.10.2010.

CEKAJUCI SRECU


Sreca [ ili radost ] je subjektivno stanje zadovoljstva zivotnom situacijom, povezano sa osecanjem ispunjenosti i uzivanja. U stanja koja su blisko povezana sa srecom ukljuceni su; zdravlje, bogatstvo, uzivanje u zivotu, sigurnost, zadovoljstvo i ljubav.
Svi zele da budu srecni. I samo se o sreci prica. I sve se radi sa ciljem da budemo sto srecniji. Sekvence radosti uznemiravaju nasa cula. Cokolada popravlja raspolozenje. Alkohol nas oslobadja svih kocnica. Ali Fortuna je prevrtljiva  i u nas minijaturni svet ume da unese krs, lom i tugu.
Nesavrsen pogled kroz zivot pokazace da bi nam bilo mnogo lakse kada bi nam neko kazao ili nas uputio kako da budemo srecni. I kako da zivimo. Sta da jedemo. Kojim putem da krenemo kroz zivot. Bila bi to divota jedna. Sve bi nam bilo mnogo lakse tada. Jer, brzina vremena bez vaznosti i radosti, puna neizvesnosti, ponekad  je neizdrziva. Zato posezemo za knjigama koje obecavaju srecan kraj, za ljubavnim romanima, uputstvima i bensedinima. Zato od secanja stvaramo magiju, uvek dodajuci nesto neistine i zelje. Nesto osecaja srece. Par trenutaka ili citavu jednu vecnost. Nemacki filozof Arthur Schopenhauer je tvrdio da je najveca urodjena greska covecanstva ideja da postojimo zato da bismo bili srecni. Ali, uprkos svemu, mi stalno tezimo da budemo srecni. Zato su nam ponekad potrebni malo nepostojeci svetovi. Iluzija po potrebi. Trik. "Fast fud" magija. Srecu nalazimo u najboljem prijatelju i voljenoj osobi. Ali, kad nas napuste prijatelji i voljena osoba, shvatimo da je sve bila savrsena varka. I da je sreca kao ronjenje na dah. Nesto kao par sekundi prijatne vrtoglavice koju izaziva orgazam. Nije li tajna u verovanju da je radost zivota u dubini nas samih i u samoj potrazi za srecom, koja je zapravo neuhvatljiva? Mozda nas to traganje ponekad ucini nesrecnim, depresivnim, besmislenim, ali mi ne mozemo da prestanemo da tragamo. Ne znam ima li smisla napominjati, ali u nekim starim ili kako ih jos zovu, mudrim knjigama, obicno na poslednjim stranama ili izmedju redova pise kako sreca ili bolji zivot ne dolaze sami od sebe, ne padaju nam sa neba i da se za niih moramo boriti.
Kada napokon shvatimo da svet nije uredjen da bi nas ucinio srecnim i da se sreca kao deo zivota ne podrazumeva sama po sebi, onda se malo razocaramo. Ali to razocarenje se zove zrelost, odrastanje ili to nazovite kako hocete. Ali sigurno necemo biti srecniji ako od nje odustanemo. Potraga za srecom, koja je neuhvatljiva, mozda nas cini nesrecnima, ali nikada ne mozemo da prestanemo da je trazimo.  Moguce je da ce nekome ova prica o sreci izgledati kao proseravanje, ali u tome i jeste fora citavog zivota. U tome je tajna uspeha Paula Koelja. I Skota Peka. I svih onih koji vrte proverene mudrosti pitko napisane . Zivimo pomalo sa glavom u oblacima i bez cvrste podloge pod nogama, sa verom u buducnost za koju ne znamo sta nam donosi. Jedan dan nam je dobar, drugi nije, ali ne preostaje nam nista drugo nego da cekamo i borimo se za svoju srecu. Citamo horoskope, okrivljujemo promene vremena za svoju losu volju i mrzovolju. Dan za danom, nedelja za nedeljom, mesec za mesecom, godina za godinom, prolaze, a mi, u nadi da ce biti bolje, takodje prolazimo. Verujemo da cemo dotaci srecu. Kad-tad. Zivot nas zavodi. I uzima. Ponekad i daje. Podmece sitna lukavstva. Dovoljno smo iskusni da vidimo kako se u nasem zivotu smenjuju lepo i ruzno, tuzno i veselo. I cini nam se kako su u tim malim dogadjajima sakupljeni svi ludi vetrovi tog luckastog svemira.I nekada nam se ucini kako nam je zivot podario srecu, nasu srecu, najvecu, i taman kad pomislimo da je mozemo prigrliti i cvrsto stegnuti da nam ne pobegne, desi se cudo. Sreca nam je opet izmakla. Tek tako. Neobjasnjivo. Jer, sta je sreca? Pa nista. Subjektivno stanje!

Autor: Slobodan Kostic
16. децембар 2011. у 00:55

JEBEM TI SUNCE


  Zevajuci ovih dana u TV i birkajuci neku bar malo pristojniju obrazovnu emisiju, naletim na jednu emisiju na Diskaveriju i saznam neverovatnu istinu koju su nam otkrili americki naucnici, a koja se inace krije od nas, da nam u narednih nekoliko godina sleduje jedna uzasna stvar, a to je solarna oluja. Prema scenariju, odnosno otkricu tih naucnika, u narednih godinu-dve, Sunce ce se izdivljati nad sopstvenim sistemom, a najvise ce na*ebati oni na dobrim mestima, to jest mi, odnosno planeta Zemlja. To ce se desiti tako sto ce sa zvezde koja nam zivot daje ovog puta stici elektromagnetna oluja koja opet zivot s*ebava. Ali ne sav zivot. Mi, odnosno Srbija, odnosno ono sto od nje ostane, imamo dobre sanse za prolaz dalje. Kazu ti naucnici da ce ta oluja pre svega pogoditi razvijene zemlje, sto mi i nismo. Avioni ce padati ali ne kazu zasto ce padati, ali to ce nas zaobici, posto ce vecina aviona velikih interkontinentalnih avioprevoznika vec popadati pre prvog jutarnjeg leta na jednoterminalnom aerodromu " Nikola Tesla " u Surcinu. Druga katastrofa koja ce se desiti je ta da ce da rikne internet. Nekoliko stotina domacih zavisnika od besplatnog porno sadrzaja izvrsice samoubistvo. Dalje, svi Fejsbuk profili bice smrvljeni, ali se ne kaze zasto i kako, ali mi smo tu i onako novi. Najstrasnije sto moze da se desi jeste ono:" Koji sam se moj kacio na taj internet ako sad vise ne radi" i to od strane oko 20% nasih gradjana koji umeju da se koriste ovim globalnim mreznim fenomenom. I jos kazu oni naucnici sa pocetka posta da se ovakva oluja koja nad se sprema, desila polovinom 19.veka i tada je raz*ebala ceo americki telegrafski sistem. Oni koji se jos secaju toga, kazu da je bilo strasno pa se sad plase da ce ponovo da nadrljaju. Nenavikli na zivot stoke, truli zapadnjaci ce u prva tri meseca " elektronskog kolapsa " da se poubijaju izmedju sebe jer unazadjivanje civilizacije za jedan vek je vec sasvim dovoljan povod za tako nesto. S druge strane, nas narod, navikao  da ga tretiraju kao stoku, da zivi kao stoka i da se ponasa kao stoka, dozivece unazadjivanje za svega desetak godina, a dobar deo nece doziveti nikakvo unazadjivanje. Jer, nije tako daleko vreme u kome je internet za Srbina bio misaona imenica, u kome je ragovor mobilnim telefonom izgledao kao pozivanje vanzemaljaca specijalnom napravom koju imas samo ti, tako da nam vracanje u srpski srednji vek a to su one cuvene devedesete, uopste nece tesko pasti. O traumama nemogucnosti placanja racuna preko interneta i da ne pricam, jer nas covek uglavnom ne placa racune, niti bilo sta drugo, kako preko interneta, tako ni staromodnim putem. Zato nas i bas briga za internet. Svi pravi kolekcionari pornica vec su nakrcali bar jedan terabajt  avantura nagih tinejdzerki, dama u srednjim godinama, obdarenih crnaca, a oni koji se nisu obezbedili za smak sveta na taj nacin i treba da se ubiju. Isti oni naucnici procenjuju da cemo efekte solarne oluje osecati tri godine. Za nas ovde to nije nista. Navikli smo da zivimo kao smradovi i po nekoliko generacija. Ako treba, mi mozemo bez benzina da izdrzimo i deset godina, mada niko nije od onih naucnika pominjao nestasicu benzina kao posledicu solarne oluje, ali i to ce da bude sto posto. I mozemo da jedemo svasta , nije nikakav problem. I ovako jedemo meso sa prekucanim datumom trajanja, pijemo sokove od breskve bez breskvi u njima, ukrkavamo u sebe emulgatore i konzervanse, zitarice sumnjivog genetskog porekla, pa smo i dalje zivi i nasmejani. Gledao sam i pratio neko vreme na onom istom Diskaveriju kako onaj Ber Grils u slucaju najvece nedace, ume da posrce sokice iz slonovog izmeta ili da gricne neku bobicu iz svezeg jelenovog govanceta. E, taj deo smo cekali! Sam kraj! Potpuno dno! Dno zivota, kako je pevao pok. Toma Zdravkovic. Tu smo mi pravi eksperti! Dok se ostatak civilizacije bude zgrazavao nad onim sto je nuznost kada je rec o zivotu i smrti i premisljao se sta da radi, da li da zapusi nos ili ne dok bude jeo go*na, mi cemo kako smo i navikli, sve da im pojedemo! I to bez da zapusavamo noseve. Jer mi jedemo go*na i kad nema solarne oluje, navikli smo jer nam je to genetski poremecaj ili tako nesto.

 NAPOMENA: Ako se neko odluci da procita ovaj post savetujem ga da obavezno pogleda video snimak i vidi o cemu se tu zapravo radi. Bear Grylls je jako zanimljiva licnost!

Autor: Slobodan Kostic
06.august 2011.u 03:30

DUNAVSKA RAPSODIJA

                                   August mesec te 1998. godine bio je zaista paklen. Dnevna temperatura dostizala je 40 stepeni, a nocu nije padala ispod 30. Tih godina stanovao sam na Kosancicevom vencu, ulici iznad Brankovog mosta, prekrasna ulica sa starim drvoredom i onom cuvenom rupom na mestu gde je nekada bila Narodna biblioteka koju je onako divljacki sravnio sa zemljom ludi Hitler 6. aprila 1941. godine. Ustvari, taj ludak je srusio ceo Beograd, a ne samo tu biblioteku. Stancic na Kosancicevom vencu sam dobio na poklon od roditelja kad sam zavrsio gimnaziju i krenuo na fakultet. Imao sam obicaj da se tih vrelih augustovskih dana spustim na obalu Save i tu potrazim spas od te nesnosne vrucine. Tog popodneva odlucio sam da predjem Savu i na novobeogradskoj strani potrazim spas. Izbor je pao na restoran "Usce" na drugoj obali reke pa sam se Kosancicevim vencem uputio ka Pop Lukinoj nizbrdo do Brankovog mosta i polako nogu pred nogu krenuo ka Novom Beogradu, odnosno, ka kraju mosta, desno, pa pored Muzeja savremene umetnosti stignem do svog zacrtanog cilja restorana "Usce", prelepog mesta na samom setalistu uz obalu mocne reke. Restoran je imao i divnu bastu sa visokim starim drvecem koje je pravilo prirodnu hladovinu uz svezinu koja je dolazila sa reke. Zavalim se za jedan sto, zovnem konobara i narucim jedno ledeno BIP-ovo pivo. Lizuci polako ono pivo zagledam se preko reke u onog cuvenog Mestrovicevog  "Pobednika" na samom spicu kalemegdanske terase i pade mi na pamet  prica o spomeniku od pre skoro 100 godina. Naime, Ivan Mestrovic je taj spomenik poceo da pravi daleke 1913. godine, odnosno, pravio je kalup za spomenik i kada ga je zavrsio taj kalup je prebacen u Cesku u neku livnicu koja je trebala da spomenik po kalupu izlije u bronzi. U medjuvremenu je poceo Prvi svetski rat pa je sve to moralo da saceka kraj rata kada je spomenik i izliven. Medjutim, kakvi smo mi kao ljudi pokazuje cinjenica da su u Beogradu polemike oko mesta gde da se postavi spomenik trajale skoro deset godina da bi se na kraju nekako dogovorili i postavili "Pobednika", 1928. godine tu gde se i sad nalazi i okrenuli ga da gleda prema Austriji. "Pobednik" je ustvari stilizovan srpski vojnik, nag, kao od majke rodjen, u desnoj mu ruci mac koji drzi uz telo, a leva ruka mu je ispruzena i na njoj drzi goluba, simbol mira. Nisam upucen u problem koji je pravila Austrija i sta im je tacno smetalo na spomeniku, da li samo polozaj spomenika ili sto je srpski vojnik bio nag ali da je Mestrovic znao kakav ce biti ishod Prvog svetskog rata verovatno bi umesto onog goluba koga vojnik drzi u levoj ruci tu ruku spustio dole pa bi  srpski vojnik drzao svoj  penis u ruci i onda  njega, mislim na penis slao kao  poruku  Austriji inace danasnjim nasim  "velikim prijateljima", umesto goluba, simbola mira.
Gledajuci spomenik, popijem ono pivce, zovnem konobara i zamolim ga da kupim jos dva komada,  a u povratku da mu vratim ambalazu. Covek mi donese kesu sa pivom, platim to i setalistem krenem polako ka uscu Save u Dunav jedno strasno mesto gde se sudaraju dve mocne reke, a cilj mi je bio setaliste pored Dunava gde je na njegovom pocetku stajao u to vreme usidren Titov brod, odnosno neka njegova jahta ili tako nesto i taj brod je cuvala vojska. Cesto sam dolazio na to mesto, ne znam zasto ali sam primetio da broda cesto nije bilo tu na "vezu", pa sam poceo da sumnjam da su ti momci koji su cuvali brod ustvari zloupotrebljavali brod za sverc goriva. Mislim da su se nocu spustali Dunavom do Golupca i tu tovarili burad sa gorivom pa se vracali nazad jer se nocu tu odvijala neka cudna aktivnost pretovara tih buradi u kombije. Klateci se nogu pred nogu krenem setalistem ka svom cilju, odnosno u osmatranje onog pomenutog broda kad primetim da mi u susret ide takodje nogu pred nogu, bosa, sa nekim sandalama u ruci klateci ih levo-desno devojka, pomalo punacka, zgodna crnka. Kad mi se priblizila ucini mi se poznatom ali nisam bio siguran u to pa sam je samo posmatrao, onako, ispod oka. Ukljucim mozak i pokusam na brzaka da se setim da li je zaista poznajem i ako je znam, odakle je znam? Dok sam lupao glavu o toj cinjenici mimoilazeci se sa njom primetim na njenim usnama lagani osmeh. Mimoidjemo se i posle par koraka cujem;
- Hej?
Stanem, okrenem se i vidim ona stoji okrenuta prema meni, osmeh joj jos veci i gleda pravo u mene. I tog je se trenutka setim.
- Milena?
-Aha - rece ona.
I tada mi se odmota film; devojka iz gimnazije, bili smo ucionica do ucionice, susretali se na odmorima po hodnicima, ona vecito okruzena momcima iz razreda i vecito njeno raskalasno smejanje. Bila je zaista "dobra riba" u to vreme i bila je svesna toga, primecivalo se to po njenom ponasanju. Ali, od tada je proslo oko sest godina i u medjuvremenu se Milena "popunila", pretvorila u rasnu zenku. U ono gimnazijsko vreme primetio sam da me je u onom svom raskalasnom smejanju cesto zagledala ali tada nisam na to mnogo obracao paznju, a ona se verovatno cudila zasto mi ovaj ne prilazi kao drugi. Bio sam sa njom na "zdravo", u prolazu i to je bilo sve.
- Znas, imam ovde u kesi hladno pivo ali sam ja krenuo tamo odakle si ti dosla pa ako si raspolozena da podelimo ovo pivo i ako hoces da prosetamo ...
NIje ni sacekala da zavrsim recenicu, pogledala me trenutak-dva, kao da razmislja i rece - Mogli bismo!
Krenusmo prema Dunavu, ja u pravcu gde sam se nameracio, a ona pravcem odakle je dosla. Sunce je vec zaslo i poceo je da se spusta mrak. Sava se i dalje mirno valjala ka svom uscu, medjutim drvored pored setalista poceo je da mi lici na utvare iz filmova strave i uzasa. Cinilo mi se da iza svakog drveta vreba neka klopka iz koje je zracila opasnost. Otkako se smracilo vazduh uz reku je cini mi se postao jos vlazniji, a moguce je da je Milenina blizina uticala na mene odnosno moje nerve, ne znam ali osetio sam da mi je citavo telo prekrio tanak sloj znoja ali taj znoj nije bio neprijatnog mirisa i neugodan, jednostavno, koza se ovlazila, najverovatnije zbog vlage u vazduhu. Poceo je da duva neki lagani vetric sa reke donoseci sa sobom onaj prepoznatljivi miris recne vode i cini mi se pomesan sa mirisom ribe sa rostilja verovatno iz nekog ribljeg restorana negde na reci.
Posle nekoliko minuta stigosmo do kraja setalista uz Savu pa skrenusmo levo i nastavismo uz Dunav. Posle par minuta naidjosmo na jednu napustenu klupu i ona predlozi da tu sednemo. Sto se onog broda tice bio sam u pravu; njega u tom momentu nije bilo na "vezu". Milena izvadi kutiju sa cigaretama, ponudi mi jednu, uze i ona jednu i zapali ih upaljacem. Izvadim ona dva piva iz kese, otvorim ih o ivicu klupe, pruzim joj jednu flasu, a ja uzmem drugu i povucem gutljaj iz nje. Gledajuci je sa strane posmatrao sam je kako sa uzivanjem povlaci duboko dimove u sebe, razmisljajuci kako je postala jos privlacnija u odnosu na Milenu iz gimnazijskih dana. Ne spadam u neke poznavaoce zena, mislim na iskustvo sa njima ali sam primetio da kako god da vam izgledale u nekim ranijim periodima zivota i na prvi pogled vam izgledale lepe i zgodne ili ruzne i nezgrapne uvek na kraju izadje na videlo njihova licnost i tada tek zene postaju ne samo zgodnije nego i pozeljnije. Napokon, ne okrenuvsi se prema meni Milena prekinu cutnju koja je vec postala neprijatna jer smo se verovatno bavili svako svojim mislima.
- Reci mi, kakav je ustvari Kokan?
Prijalo mi je u prvom momentu to njeno pitanje ali me je i uznemirilo. Prijalo mi je zato sto se setila mog nadimka iz gimnazijskih dana, a uznemirilo me jer je tek pocela noc koju nisam hteo upropastiti ulazeci u neke teske filozofske razgovore.
- Nije nista posebno - rekoh joj, izbegavajuci odgovor na njeno pitanje, a osim toga radije sam tu konstataciju o sebi kazao ja nego da to cujem iz njenih usta.
- Znas, nisi onakav kako izgledas na prvi pogled - nastavi ona sada sa zakljuckom. Ta njena primedba probudi u meni interesovanje i ja progutam mamac kao obicna somina.
- Kako to mislis? - zapitah je i ona me istog momenta izvuce kao uhvacenog soma na bucku, na suvo.
- Kao klinka, zatreskala sam se u tebe i o tome sam stalno razgovarala sa Jelenom, cudi me da ti ona nikada nista nije rekla o tome. Inace sa pomenutom Jelenom sam bio jako dugo u vezi, mogu reci da Jelenu znam od kad znam za sebe. Zajedno smo zavrsili gimnaziju i trenutno smo zavrsavali zajedno i fakultet. I ziveli smo zajedno u onom stanu na Kosancicevom vencu.
- Kad god sam sa njom nacinjala tu temu ona te je uvek opisivala kao izuzetnu osobu, mada u gimnaziji nisi bio nista izuzetno!
Upravo ovo sto je rekla ne podnosim kod zena . Taman kad se covek pocne osecati lepo i prijatno u njihovom drustvu, one mu tresnu u lice cinjenicu da bez obzira sto nije los ima nekih osobina koje mora promeniti ako zeli uspeti kod njih. Milena moje cutanje shvati  verovatno kao moje slaganje sa njenom konstatacijom i odobrenje da treba da nastavi.
- Kad smo se sreli na setalistu jedva sam te prepoznala. Nekako si mi izgledao sav ocerupan i oronuo kao da se nisi treznio danima. Nisi se valjda pretvorio u pijanca?
- Neeeeee, ja sam samo velika lutalica - odgovorih joj, a ta putovanja uzimaju svoj danak!
- Putovanja uzimaju svoj danak - ponovi ona, pomalo me imitirajuci. - zar je za tebe zivot samo neprestano lutanje?
U ovim momentima Milena je bila milosrdna kao svestenik koji stalno preti kaznom i paklenim mukama gresnicima.
- Ne podnosim dosadu - tiho joj rekoh. - nekada mi nije dosadno - odgovorih joj i slegoh ramenima.
- A ponekad i jeste dosadno? - zapita me.
Ponovo sam slegnuo ramenima ali me ona sad nije gledala.
- Nista nije savrseno - rekoh
- Jesi li ikada bio zaljubljen? - zapita Milena.
- Naravno - Povukao sam gutljaj iz flase - ko nije bio zaljubljen bar jednom u zivotu? - rekoh.
- Pa sad, ne mora bas svako upoznati ljubav. Postoje razne vrste ljubavi. Razumes li me?
- Naravno - lagao sam je i istovremeno mi se motalo po glavi sta cu da radim kad nam ponestane piva jer sudeci po svemu ovaj razgovor ce potrajati poduze.
- Ne mislim na ljubav majke prema detetu ili na ista slicno - nastavi ona - mislim na ljubav izmedju muskarca i zene.
- Razumeo sam te na sta si mislila - kazem ja.
- Kazes da razumes ali nemas blage veze o onome sto ti govorim. Govorim o onoj ljubavi koja u zeni budi zelju da sa muskarcem ima potomstvo. O dubokoj ceznji za nekim tako da zena zeli stvoriti novi zivot i voljna je da u ime te ljubavi podnese sve patnje pri radjanju. Zato mi kazi iskreno, jesi li ikad bio zaljubljen?
- Ne toliko da bih hteo podneti patnje radjanja - rekoh.
Ocekivao sam da ce se nasmejati na to moje priznanje i konstataciju ali od nje nije bilo reakcije pa sam nastavio u istom tonu. - Mark Twain je jednom negde kazao ili izjavio da bi ako bi zene i muskarci morali naizmenicno radjati, brakovi  imali samo po jedno dete. - A sta je sa tobom? Jel' si ti ikada bila zaljubljena?
- Nisam sigurna - rece Milena - a i ko bi mene voleo ovakvu - vidis kakva sam?
- Sta ti to znaci "vidis kakva sam" -  meni izgledas savrseno.
- Ne lupaj kojesta - rece ona - imam oci - sasvim mi je jasno da sam se ugojila, bila sam udata, sad sam razvedena, kome treba ovakva zena?
- Ako bi sad naisla na nekog dobrog muskarca sta bi radila?
- Htela bih da me on zeli, da zeli samo mene i nijednu drugu - odgovori ona - i bas bi se potrudila da ga zadrzim.
Tog momenta nisam mogao nista pametno smisliti da joj kazem i razuverim je pa sam je poljubio. Mislio sam i nadao se da ce taj poljubac biti prijateljski i da ce ga i ona tako shvatiti ali kad su nam se usne dotakle sve se promenilo.
- Uuuuuuu, ovo je bilo lepo - promrljala je ona kad smo se razdvojili.
Obzirom da i dalje nisam mogao nista pametno smisliti da joj kazem ponovo sam je dohvatio i privukao. Sada je spremno usla u zagrljaj. Grleci je jednom rukom, drugom sam joj uklonio kosu s vrata i poceo je milovati, prelazeci joj vrhovima prstiju od vrata do brade. Ona malo okrenu glavu da bi mi olaksala pristup. Moji su joj prsti klizili niz vrat prateci obrise cvrstog misica i stigli do kljucne kosti.
- Ovo mi bas prija - rece Milena - nemoj prekidati.
Uhvatio sam se za ovo sto je rekla i sad sam prste zamenio usnama. Vrhom jezika kruzio sam joj po kozi vrata, a onda ljubeci joj vrat spustim poljubac na rame. Zagrlila me jos cvrsce i pocela mi grickati uvo. Njen topli dah izazvao mi je trnce niz kicmu. Najezio sam se od ceznje i zelje i hteo sam pomeriti glavu kako bih sve to prekinuo da ne odemo predaleko ali se vise ni ja nisam mogao zaustaviti.
- Mucim te, ha? - rece Milena.
Pokusao sam joj odgovoriti ali glas mi je odjednom tako promukao da sam tesko mogao govoriti pa sam samo klimnuo glavom i ponovo je poljubio. Dok je trajao taj poljubac rukama sam joj skinuo haljinu sa ramena; tog momenta licila mi je na spansku igracicu Flamenga, ranjivu i istovremeno izazovnu u tako skinutoj haljini do pojasa, zaustavljenu u pokretu tog cuvenog plesa. Milena nije ni pokusala navuci haljinu i ponovo pokriti ramena pa sam se ohrabrio i svojim dlanovima joj dotakao grudi. Jos uvek nije reagovala na taj moj dodir pa sam joj dlanovima poceo maziti bradavice naizmenicno ih cupkajuci  prstima prvo jednu pa drugu dok se nisu ukrutile. Tada me je zagrlila i poljubila i tek tada sam osetio da i u njoj raste zelja za mnom. Polako sam joj zadigao haljinu do stomaka. Nije me pokusala zaustaviti. Kada se konacno moj poljubac zavrsio, pogledao sam je i onako na mesecini video da ispod haljine i nema nista, odnosno da je potpuno gola. Posmatrajuci me trenutak - dva  vidljivo je uzivala u tom mom pogledu na njeno polugolo telo.
- Da li bi zeleo da skinem haljinu sasvim? - upita me.
- Naravno da bih hteo - rekoh joj.
- Pa onda mi kazi da to zelis - rece Milena.
- Milena, skini tu odvratnu haljinu!
- Ne zvucis mi Kokane dovoljno uverljivo da to uradim. Cini mi se ustvari da ti to i ne zelis - rece Milena.
- Konacno sam shvatio kakvu igru hoce da igra sa mnom.
- Ustani Milena -  naredio sam joj.
 Polako je ustala sa one klupe, ostavila onu flasu sa pivom na njoj i sad je stajala ispred mene okrenuta ledjina prema Dunavu. Mesecina i njen odbljesak sa povrsine reke su davali sasvim dovoljno svetla da sam mogao jasno da joj vidim figuru.
- Zadigni tu haljinu Milena, do pojasa.- naredio sam joj.
Haljina joj je inace bila srednje duzine, malo iznad kolena. Uhvatila je rub haljine i polako je vukla uvis od kolena pa do sredine butina i tu se zaustavila.
- Ovako? - upita me.
- Nije dovoljno - rekoh joj - Zadigni je jos.
- Ako je jos podignem moci ces da me vidis potpuno golu - odgovori mi ona  stidljivo kao neko deriste.
- Tako je draga moja - zapovednickim glasom joj naredim. - Bas takvu golu te zelim videti Milena.
- Ti bas hoces da ti ja budem kao nevaljala devojcica - rece ona.
Sad mi je scenario citave igre bio sasvim jasan.
- Ako me ne poslusas, prebacicu te preko kolena i posteno te izlupati po du**tu - zar to hoces Milena?
Kao da je cekala tu pretnju, polako mi je prisla na dohvat ruke i nastavila dizati haljinu uvis sve dok je nije podigla sasvim do struka. Nastavila je stajati tako sa podignutom haljinom ispred mene golih grudi i cekala. Ispruzim polako ruku i dotaknem joj prstima unutrasnju stranu butina. Bila je vrela. Nastavio sam je milovati prstima po butinama sve dok nisam osetio da joj od mog dodira pocinju podrhtavati noge.
- Svidja li ti se sto si ovako razotrivena i gola predamnom? - upitah je. Razmisljala je tako nekoliko trenutaka, a onda rece;
- Da, svidja mi se - potvrdi - Imam utisak da sam tvoja robinja, da si moj gospodar.
- Dobro - rekoh joj - A sad skini tu haljinu!
Ova se odmaknu korak unazad i spusti onaj kraj haljine koji je drzala iznad butina da padne dole, povuce haljinu preko grudi tako da su joj grudi bile sasvim gole i pusti da joj haljina padne na zemlju. Sad je stajala potpuno gola preda mnom.
Znas, htela bih ti uciniti nesto sto nisam ucinila jos ni jednom muskarcu - progovori Milena - Mislim da ce ti se to svidjati.
- Ne znam o cemu se radi - zapitah je - Objasni mi.
- Zelim milovati sama sebe a ti da me gledas - rece ona. Kolebala se par trenutaka, a onda nastavi: - Mislim da bi ti se to svidjalo, sta mislis?
- Naravno da bi mi se svidjalo ali pre toga moras nesto uciniti za mene - rekoh joj.
-Sta? - upita ona.
- Prvo me poljubi - rekoh joj.
Ona se nagne prema meni, a krupne dojke su joj visile blizu mog lica. Poljubila me sa puno strasti, a i ja sam joj uzvatio poljubac jos strastvenije istovremeno koristeci priliku da joj milujem te krupne grudi i bradavice na njima. Ona konacno prekide taj poljubac i okrete se od mene . Izabrala je najtravnatiji deo ispred klupe na kojoj sam sedeo i onda prostre onu svoju haljinu kao da je neko cebe i tada se skladno i zenstveno ispruzi na njoj.
- Zelim prvo milovati grudi - rece mi - Hoces li da najpre dodirnem njih?
- Da, pocni od njih - odgovorih joj promuklo. Jedva sam i govorio od uzbudjenja koje me je zahvatilo.
- Pocela se nezno milovati, kruzeci po bradavicama sve dok joj nisu nabrekle. Gnjecila je dojke, stiskala ih jednu uz drugu, onda opet cupkala i stipkala bradavice tako da to nisam vise mogao gledati od uzbudjenja pa sam joj kazao da premesti ruku dole i da se mazi tamo. Spustila je ruku preko stomaka, za trenutak ga pomazila a onda je saku gurnula izmedju svojih butina.
- Osecam se potpuno razotkrivena pred tobom - rece Milena gladeci se rukom izmedju nogu - dok sedis tako obucen i posmatras me. Imam utisak da si ti moj ucitelj i da si me zatekao kako radim ovo, a ja sam sva zbunjena i istovremeno uspaljena.
- Svidja li ti se ovo sto radis - upitah je.
- Da, svidja mi se. Zelim se tako uspaliti da ce nam biti mnogo lepo kad me pozelis - rece ona.
Ja sam je vec i te kako zeleo ali sam se nekako uzdrzavao, prepustivsi joj da nas dovede do vrhunca kada cemo zajedno eksplodirati. I tu sam napravio ogromnu gresku. Zaboravio sam naime na vreme koje je brzo prolazilo i sve ovo, mislim na ovu igru je trajalo previse dugo. U tom momentu mi do usiju dodje zvuk brudanja nekog motora i ja se pocnem unezvereno okretati levo - desno i traziti ko nam sad kvari igru u najboljem i najlepsem trebutku. I tad shvatim da se onaj prokleti Titov brod sa ugasenim svetlima naravno vraca na svoje mesto, na "vez". Ekipa se vracala nazad sa svog pohoda verovatno natovarena buradima sa gorivom. Brzo zgrabim Milenu za ruku, podignem je sa haljine i pokupim haljinu i gurnem joj je u ruke da se obuce i da se sklonimo odatle. Pokupim i one flase od piva i stavim ih u kesu da ih ponesem. Za sekundu je navukla onu haljinu preko glave i krenemo da se udaljimo sa tog mesta i naravno podjemo istim putem nazad. Kada smo izasli na setaliste pored  Save upitah je da li hoce da svratimo na jos jedno pivo u "Usce" jer sam i tako hteo da vratim one flase nazad. Ona pristane i mi onako lagano drzeci se za ruke, nogu pred nogu dodjemo do restorana, sednemo u bastu i opet pozovem konobara i narucim dva hladna piva i tada pocnemo kao po komandi da se smejemo kao dve budale. Verovatno je onaj trenutak magije prosao i poceo sam osecati neko olaksanje sto se sve tako zavrsilo. Milena je sedela sasvim mirno i posmatrala me nekim cudnim pogledom, dugo, bez reci. Sta je videla ili sta je htela videti na mom licu nikada nisam i necu saznati.  Mozda je trazila na mom licu neke tragove  osecanja ili mozda  neki znak jer smo ipak bili dosta bliski u nekim trenucima te veceri i kad god se toga setim zazalim sto je to nisam pitao i verovatno nikada i necu imati prilike da je  pitam. Kad sam joj uzvratio pogled, toplo mi se osmehnula.
- Nadam se da te tamo nisam mozda negde povredio, mislim da sam pazio da ne budem grub prema tebi - rekoh joj.
Milena se lagano nasmesi i potapse me po ruci, uzme svojim rukama moju i stavi je na svoj obraz. lagano, sa puno neznosti sam je pomilovao po licu, a onda se nagnem prema njoj i spustim joj jedan nezan poljubac na obraz.Milena mi se nasmesi na taj moj gest ali sam joj primetio u uglovima ociju da joj se skupljaju suze i uplasih se da ne brizne u plac.
- Kokane, sad polako shvatam sta je Jelena mislila kada te je opisivala kao izuzetnu osobu jos tamo u gimnaziji. Koliko znam jos ste zajedno i verujem da je srecna sa tobom. Znas, na svetu ima premalo neznosti, a i ono malo sto je zena dobija, stize joj uglavnom u pogresno vreme. Zeni je potrebna muskarceva neznost u svakodnevnom zivotu, a ne u spavacoj sobi. U spavacoj sobi zeni treba strast, vatra, cak i grubost ako zeli. Ako bismo htele puno mozda jos vise neznosti, onda bismo isle u krevet sa zenama, a ne muskarcima. Ne, zena zeli biti zeljena. Za zenu nema vece radosti nego da bude sa muskarcem koji je istinski zeli i koji u njoj uspeva probuditi zelju.
Ono pivo smo popili i pozovem konobara da to platim, ustanemo i krenemo lagano pored Muzeja savremene umetnosti ka pocetku Brankovog mosta. Vracajuci se sa njom, zagrlio sam je, koliko da joj pomognem i pridrzim je pri hodanju po mraku toliko i zbog zelje da budemo sto blizi. Shvatila me i cvrsto me zagrlila rukom oko struka. Tako zagrljeni izadjosmo na pocetak Brankovog mosta jer je Milena rekla da ce taksijem kuci. Stanovala je sa roditeljima negde na Zvezdari. Sacekasmo taksi i kad je ulazila u kola jos jednom me cvrsto zagrlila, poljubila i pomilovala po obrazu, a onda je otisla. Meni je ostala kratka setnja preko mosta do Pop-Lukine, taman da protegnem noge i da bih lepse spavao. Nisam kazao Mileni na rastanku da mi je gajba tih dana prazna, nisam zeleo da kvarim trenutak rastanka i nisam hteo da je dovodim u neprijatnu situaciju i dilemu sta da radi. Bio sam svestan da je magija i lepota trenutka prosla i da bi sve posle toga bila samo agonija.

Slobodan Kostic
18. март 2015. у 02:11

BIOGRAFIJA

                                                                   KO CE KOME, AKO GA NECE SVOJ SVOME!

                        Ovo gore napisano nije naslov ovog kratkog posta vec je to moj omiljeni citat za danas, sutra ili mozda za ovaj trenutak zivota u kom se trenutno nalazim, a mislim da je to narodna umotvorina nastala kao poseban osecaj koji pruza zadovoljsvo kad  vam blizak rod ucini neko zlo iz ko zna kakvog razloga, a verujem da cak razlog i ne mora da postoji ali zato postoji taj cudan osecaj srece i zadovoljstva kad vam  rod rodjeni napravi pakost.
 Ali da se vratim na biografiju. Ljudi se obicno odlucuju da pisu ili da napisu svoju biografiju ili biografije, a sve to u zavisnosti od trenutka i potrebe ali je to obicno pred kraj zivota kada smatraju da se vise nista znacajno ne moze dogoditi u njihovim zivotima. Pa kada napisu koncept biografije obicno uzmu i lektora da sve to sto su napisali lepo pregleda i mozda ako je potrebno jos okite ili nakite ili je zakite, mislim na napisan tekst jer, biografija se ne pise svaki dan, a sve to u nameri da ostave svojim potomcima da imaju sta da citaju i da bi se divili svojim precima.
 Za svoju proslost smatram da puj, puj, puj, daleko bilo, jos nije stiglo vreme da je pisem zato sto sam na pocetku ovog kratkog posta o meni napisao da se to pise na ili pred kraj zivota.Volim svoju prošlost. I ništa u njoj ne bih menjao, jer upravo takvoj kakva je bila dugujem zahvalnost za ovo što sada mislim i osećam i što ne želim da podelim sa drugima.Moja biografija je samo utoliko bitna što je svaki njen deo doprineo ovoj sumornoj slici moje sadasnjosti, a koja se, kao i svako umetničko delo, mora posmatrati sa izvesne udaljenosti da bi se mogla razumeti proslost i momenat u kome je nastala i da bi se mogla uporediti sa trenutkom sadasnjosti i trenutkom u kome se danas posmatra.Smejao sam se dosta, patio mnogo, lutao i tražio i u proslosti i u sadasnjosti, odlazio i vraćao se, očaravao i razočaravao se, imao pa nemao i u svoju kutiju sa uspomenama pohranio mnoštvo fotografija i beležaka i danas pokusavam da dodam u tu kutiju jos uspomena i restlova proslosti ako ih se setim da bih jednoga dana kad budem pravio bilans svog zivota mogao da kazem koliko je usran bio taj moj zivot. Ostatak biografije ce ako bude sve u redu morati da saceka mozda sledecih 30 - 40 godina!


Slobodan Kostic
8. новембар 2013. у 14:09

LAZ

LAZ PROGLEDA U ISTINI, A ISTINA VIDI U LAZI - Catherine of Siene

Znate li sta je laz? Ne znate! Dal' ste ikada razmisljali o tome sta je ustvari laz! Niste! Laz je ustvari istina. Ako ne odmah ali sto puta ponovljena laz postaje istina. Tako kazu neki filozofi. Ne verujete. "Ponavljanje je jedini nacin da se javnost ubedi u nesto''. A znate li ko je to rekao? Adolf Hitler. Tu njegovu misao je kasnije do detalja razradio Joseph Goebbels pa smo od njih dvojice nasledili cuvenu Goebbelsovu doktrinu koju tako rado danas mnogi nasi politicari koriste u svojim predizbornim kampanjama. Ali, od te Hitlerove misli nastala je i marketinska doktrina. O tome hocu da pisem u ovom postu!
Ako mi i dalje ne verujete, posmatrajte reklamne spotove na TV-u, citajte flajere koje vam guraju u ruke po ulicama ili postanskim sanducicima, deset puta dvevno, sedam dana nedeljno, mesec dana ... istim reklamama svakodnevno vas bombarduju i ubedjuju; kupite; kupite ... Ali, nije uvek sve kako izgleda. Bekam u Armani gacama, razne svetske velicine: sportisti, teniseri, pevaci, glumci i razne guzice, napucene usne, pogledi puni ljubavi, ljubaznost koja vam se smesi, mladost, lepota, vitkost ... Fotografije laziraju. Reklame prodaju robu. Biografije kojekakvih pevacica pisu njihovi pi-arovi, uglavnom. Puno je podvala. Reebok patike. Fotokopija. Panasonic radio, telefoni ... Svet je postao jedna velika sarena laza, a mi firmirana beda. Brendirana vrsta. Mi varamo. A i nas varaju. Pitanje je samo dokle cemo stici mi satro zemljani sa kratkim nogama. Negde sam procitao da se prelazak iz opanaka u cipele zove EVOLUCIJA. Ali, samo cipele ne cine tu evoluciju. Uz njih ide i neko firmirano odelo, ako je moguce sto jeftinije. A uz to odelo ide i neka karirana kosulja sa belom kragnom, a uz sve to i sto masnija kosa i konacno eto nam ga prototip novokomponovanog biznis-majmuna, koji je prosao evoluciju, mutaciju, transformaciju i konacno je postao savremen covek. Ali, najteze je lagati samog sebe. Mislis postao si neko, a ono, nisi nista. Zivimo u svetu lazi. Ako neko bude citao ovo verovatno ce kazati otkud mi sad pa to? Paaa, ne znam, ali doslo mi tek tako sabirajuci utiske u samo nekoliko dana. Ljudi kupuju garderobu,  automobile, satove, mobilne telefone, kofere, kao statusne simbole, a ne zele da priznaju da tim parama ustvari nabavljaju simbole koji ce ih ko zna kojim precicama ubaciti pravo u memoriju drugog simbolicnog lika, direktno u njegov omiljen folder. Onaj folder gde su svi ostali "mocnici". Barem tako kazu krokodilcici i slova koja nose na grudima i broj registarskih tablica. Cista simbolika, nema ljutnje. Ako mi i dalje ne verujete razmislite, za koga se ustvari pravi ovolika fals roba? Dobro pregledajte robu koju ste kupili u poslednje vreme. Sta pise na etiketama, plocicama, odakle je; Kina, Koreja, Vijetnam, Singapur. Reci cete da je to zbog jeftine radne snage. E pa gospodo moja, nije to zbog jeftine radne snage. A znate zasto? Zato sto svu tu robu mozete kupiti i kao original proizvod ali skuplji pet ili deset puta. I sta nam to govori? Vaznija je firma nego kvalitet. Jedan nas poznati umetnik u jednom od svojih inrervjua je kazao; mali narodi trebaju velike pesnike, mali glumci rasipaju velike geste, mali supruzi trebaju vece supruge, mala pozorista igraju velike istorijske drame, a mali ljudi kupuju velike i sto jace automobile. Zivot je kao zurka. Zapocne dobro, a zavrsi se lose. A da nikako ne bi zavrsio sa manje sjaja, produzavamo mladost, foliramo se, budzimo se, lazemo jedni druge i tako u krug. Nije li zadivljujuca popularnost Facebook-a i radost kad vas neko prihvati kao prijatelja. Mozete li se setiti kad ste poslednji put izasli iz kuce "normalni", bez pudera na licu. Stavljate krejon i maskaru da vam oci izgledaju sto krupnije. Ispod suknje ili pantalona steznik. Priznajte same sebi da se svaki put "primite" da ce vam kosa biti bas kao ova na reklami ako pazarite sampon sa juznim vocem ili mentolom, jer ce sa njim volumen kose biti 100% veci. Niste jedini koji ste pali na reklamu za revolucionarni proizvod. Krema za kojom su poludele zene celog sveta veoma brzo se nasla na vasoj polici. Ne samo da pegla bore nego i povecava samopouzdanje. A ako imate vere u sebe lakse cete uspeti u poslu. Uspeh donosi moc. A moc pare. Puno para. Mozda cak i nadjete partnera tako uspesni. Ali, dok utvrdite da revolucionarna formula  kreme ne leci sve bolesti od kojih patite, kasno je. Pare odose, a i nema veze jer se u medjuvremenu pojavila nova kolekcija jer su naucnici otkrili da sperma od kita savrseno utice na ten zena izmedju tridesete i pedesete, koje su "svoje", vole slobodu, po prirodi su avanturistkinje, romanticne avanturistkinje. I ne samo to, ucinice taj kit to jest njegova sperma da izgledate barem deset godima mladje. A ako izgledate mladje imacete i vise samopouzdanja, pa vise uspeha u poslu, vise para, a mozda i nadjete ljubav svog zivota... i vi se momentalno nadjete u toj prici, odnosno, kupite tu teglicu mladosti. Teglicu nade. Lazna mogu da budu i socna usta. I grudi, bujni plastikaneri. I nokti mogu da lice na prave. A vi znate da je ustvari sve to fora, ali ipak zelite da kupovinom lazi osigurate malo svezine, sjaja i samopouzdanja. A mozda i Bred Pita. Nikad se ne zna. Ali, Bred Pit takodje na sastanak dolazi "nabudzen" jer je pred polazak na sastanak progutao svoju tabletu Cijalisa, Vijagre, Kamagre, Satiba, Africke sljive i ko zna cega jos. Mozda "Potencijala", a mozda ga je danima rastezao, razvlacio, mazao, gurao u Vep-aparat da bi mu bio sto veci i deblji i naravno duzi, da ne omane, da partnerka vristi od zadovoljstva. Ma kakvi da vristi, ima da je razvali od k***a! U tom mackanju cudotvornim kremicama i gutanju kojekakvih tableta u jurnjavi za savrsenstvom, citajuci usput tudje romansirane biografije, u jednom trenutku pogledacete u svoj Gucci. Pokazivace da je pet do dvanaest. I ako je vec odavno noc vama nikako da svane. Malaksali i bledi pitate se; koliko ovaj zivot vredi? Necete imati vremena da zaranjate u tu filozofsku dubinu. Promenicete pesmu i utesicete se na primer novim satom kakav ima James Bond sa kojim mozete da ronite to deset kilometara dubine, bez obzira sto vas u zivotu zanima samo plicak.
                                                 Eeeeeeee, a sad da me neko pita sto sam ovo sve pisao, morao bih da budem iskren pa da kazem da nemam pojma. Mozda zbog toga sto dolazi prolece, lepo vreme, prolece u svoj svojoj lepoti. Ali molim vas, pamet u glavu i dostojanstveto, nemojte da pravite gluposti. Statistike kazu da se najvise samoubistava desava upravo na prolece. Priroda se budi, drvece pupi i zeleni, cvece cveta, kresu se macke i kerovi, cvrkucu pricice, klinci se razdragano bockaju nozevima. A vi u tom trenutku stojite sa strane, cesete se, kijate od raznih alergija, vrti vam se u glavi, cuka vam preskace kao nikad pre, a u mozak vam se useljava ona teska tupost. Ali nema veze i onako se sa svih strana preliva lazni entuzijazam, bude se totalno iracionalne nade u bolju buducnost, prevodice vas zedne preko vode, sa osmehom cete gutati razna sr**a sa velikim magarecim usima, nasedacete na najbednije prevare. Ali vi navalite na nove kreme, sampone i tablete za mrsavljenje jer prolece prolazi i dolazi leto, vreme kupacih kostima i przenja kraj velikih slanih vodenih povrsina i taman kad se ponadate da je maltretiranju kraj, na dva dana pred povratak kuci, opijeni zavodnickom morskom atmosferom, partner vam se smuva sa nekom koja je jos  veca .......... od vas. Ali nemojte da se sekirate. Zivot je to. Stara bol ce proci od novog jada. Navalite ponovo, pa sve iz pocetka. Nema lepse nade od one koja je ponikla iz tuge i nema lepsih snova od onih koje radja bol. Ova poslednja recenica je divna misao Ivana Cankara

 Slobodan Kostic
26. октобар 2014. у 18:30

SMEDEREVSKA JESEN


 U CARA TROJANA KOZJE USI


Smederevska jesen nije zapravo prica o turisticko-privrednoj manifestaciji u gradu grozdja Smederevu vec prica o buducoj rafineriji nafte u tom gradu. Posle cetiri godine, prosle jeseni Skupstina Smedereva je prihvatila predlog poravnanja sa kompanijom "Komiko oil", oko izmirenja duga za zakup zemljista za izgradnju rafinerije u tom gradu. Odbornici su dali saglasnost gradskom pravobraniocu da zakljuci sudsko poravnanje sa Komikom i za tu odluku su glasala 54 odbornika, a sedam njih je bilo protiv. Zamenik predsednika direktora kompanije "Komiko oil", Radomir Radivojevic je kazao da je ta kompanija spremna da gradu Smederevu jednokratno uplati dodatni iznos za kamate od oko 60 miliona dinara, zajedno sa 625 miliona dinara za zakup zemljista na 99 godina. I tako je konacno stavljena tacka na ovu pricu oko rafinerije nafte u Smederevu!
                          A sve ovo je zapravo pocelo pre oko cetiri godine kada je neko  negde u ovoj Srbiji odlucio da na  kilometar od centra Smedereva i to na samoj obali Dunava napravi rafineriju, a dozvolu za pomenutu rafineriju dobio je americki konzorcijum "Komiko oil". Smederevo vec ima zelezaru na obali pomenute reke pa je neko pomislio da su se gradjani Smedereva uzeleli da ih usred noci bude umilni zvuci sirena za biohemijsku opasnost. Ne znam dal" postoji neko ko svome gradu ne bi pozeleo predivno fluorescentno - narandzasto nebo. Koja bi budala prigovorila investiciji od nekoliko milijardi dolara? Inace, pomenuta rafinerija je pre Smederevu nudjena Sloveniji, Madjarskoj, Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Makedoniji, BiH i Grckoj. I sve te "glupe' zemlje su je odbile. A onda se neko, gle cuda, setio Srbije i gde ce je nego pravo u Smederevo. U ono vreme ministar Oliver Dulic i Petar Skundric, nasli su zajednicki jezik sa tadasnjim predsednikom opstine Smederevo i resili da "usrece" Smederevo pomenutom rafinerijom. Inace, pomenuti Petar Skundric je dobio jos za zivota tu cast da na Zvezdari jedna ulica nosi njegovo ime i prezime. Neverovatno! Nekakav savetnik u ono vreme u Komiku Nebojsa Ristic, koga je u medjuvremenu zamenio Radomir Radivojevic, obecao je gradjanima Smedereva 2000 novih radnih mesta, ali ona pomenuta gospoda, mislim na Dulica, Skundrica Ristica i Radivojevica nisu upozorila gradjane da ce pored pomenutih 2000 novih radnih mesta u rafineriji morati zaposliti jos toliko ljudi, a pre svega; onkologa, radiologa, pulmologa, proizvodjace raznih zastitnih maski i pumpica za astmu i bronhitis i naravno kao slag na tortu na kraju tu dolaze i grobari. Gore pomenuta gospoda tvde i ubedjuju gradjane da ce zagadjenje iz pomenute rafinerije biti u granicama dozvoljenog da ne postoji mogucnost bilo kakve havarije na postrojenjima rafinerije i td. U svakom slucaju posledice rada pomenute zelezare i obecane rafinerije osetice buduce generacije. A mozda se u sve ovo umesa i Bog licno pa na kraju sve ispadne dobro i pored odluke gradskih odbornika koji su iz ko zna koje politicke opcije glasali za rafineriju i pored toga sto su se digli gradjani i traze referendum jer nafte je sve manje, a samo u zemljma na podrucju Jugoistocne Evrope ima vise od dvadeset rafinerija. Recimo, samo u susednoj Rumuniji ima cak jedanaest rafinerijskih kompleksa od kojih je polovina godinama konzervisana jer nema sta da radi. Kod nas postoje dve i nijedna nije nasa jer su prodate,  a ova u Smederevu bi bila treca. U susednoj Hrvatskoj ima dve i to u Sisku i Rijeci, u BiH ima jedna u bivsem Bosanskom Brodu, sadasnjem Srpskom, U Grckoj postoje tri rafinerije, u Makedoniji jedna, a u Bugarskoj i Madjarskoj nemam pojma jer me bas briga.
                       I  za kraj ove price da se vratim na njen pocetak koji je jako lep. "Smederevska jesen", turisticko - privredna manifestacija u gradu Smederevu na obali Dunava, berba grozdja. Istorija kaze da je ovde u ove krajeve vinovu lozu prvi preneo car Marko Aurelije Prob negde izmedju 276-282 godine koji je inace bio rodom iz nekadasnjeg Sirmijuma a danasnje Sremske Mitrovice jer je smatrao da su ovde za vinovu lozu gotovo idealni uslovi. Od Aurelija Proba, preko despota Djurdja do Milosa Obrenovica koji je na ovim prostorima kupio 36 hektara vinograda i stvorio "Smederevku", autohtonu sortu grozdja. I da sve to na kraju uniste dva politicka ï ljudska "skota", Dulic i Skundric. Nisam bas neki vernik ali se nadam da sve ovo negde odozgo gleda Bog!


 Slobodan Kostic
26. октобар 2014. у 18:37

понедељак, 30. март 2015.

KATARINA


U poslednje vreme cesto razmisljam o svojoj ujni Katarini ili Kaci kako smo je iz miloste zvali. Ne znam zasto mi ujna stalno dolazi u misli ali to je tako. Mozda se kod mene javlja neka griza savesti, ko ce ga znati? Pre nekoliko godina kada sam napustio porodicni dom, poslednja osoba sa kojom sam se pozdravio bila je upravo ujna Kaca. Tada me je, na rastanku zamolila da joj posaljem neku razglednicu Leskovca, grada koji sam izabrao za svoju destinaciju. Ona je inace bila rodom iz Sapca, a za Leskovac je samo cula, nikada nije bila u njemu. I zaista, kad sam se nekako smestio u novom gradu setim se Kacine zelje i posaljem joj neku razglednicu na kojoj je bila panorama Leskovca slikana sa Hisara, brda u centru grada. Mada smo se ne tako cesto ali sam je povremeno zvao i telefonom i secam se koliko se svaki put obradovala kad sam je pozvao. Ali da se vratim na tu razglednicu. Teozofi bi verovatno rekli da me je na taj mali znak paznje prema ujni navelo predosecanje njene smrti ili da me tom svojom zeljom dozivala u mislima. Mada je ujna ipak umrla par godina kasnije, dobro sam zapamtio da je na tom rastanku licila na punacku koku i mirisala mi je na puder kao i sve ujne i tetke, bar sam tako mislio. Kad me je na tom rastanku cvrsto zagrlila i stegla u zagrljaj i privukla me na grudi, dvostruko vece i mekse nego kod drugih zena, znao sam da je u njoj veliko srce i koliko me voli. Ujna Kaca je inace bila udata za ujka Milana, rodjenog brata moje majke. Ujka je rano umro od karcinoma pluca i ta njegova agonija je trajala pet godina. Imali su dvoje dece; sina i cerku inace moji brat i sestra od ujne Kace ali sam joj uvek nekako bio ljubimac i  uvek sam ljubomorno branio taj svoj status jer je u toj igri bila kandidat i moja starija sestra. Secam se da kad sam bio u njenoj blizini niko se nije usudjivao takmiciti za njenu naklonost, a njoj se cini mi se i dopadalo pa me cak i hrabrila pokazujuci prema meni posebnu ljubav kakvu recimo deca i stariji mogu razabrati jedni prema drugima u ocima. Kad god je svojoj deci pekla kolacice ili pite uvek me zvala da probam sta je umesila i ispekla. Kasnije, kad sam odrastao dopustala mi je da gucnem i vina kad bih je posetio. Inace je bila zestok protivnik alkoholnih pica ali vino je bilo izuzetak. Uostalom, ona je to pravdala na cudan nacin; kad god je sipala vino kazala bi da je i Isus pio vino. Doduse kao sto svaki dobar vernik zna, govorila je ujna, Isusovo vino je ustvari bio samo pokvaren grozdjani sok, a to je po njenom shvatanju bila nevolja koja se nije mogla izbeci u biblijsko vreme. Da je Isus u ono vreme imao frizider ne bi on, cvsto je verovala u tu svoju teoriju nikada taknuo nista jace od Coca-Cole. Ali, obzirom da se Isus morao pomiriti s vinom, pomirila se i ona. Mada smo poslednjih godina ziveli daleko jedno od drugog, ona u Beogradu, a ja u Leskovcu, obavezno smo se culi na velike praznike Bozic, Novu godinu, cestitali si praznike i pozeleli jedno drugom puno zdravlja i sve najbolje u zivotu. Nije se desilo da propusti 13 august i da mi ne cestita rodjendan. Kada sam je video poslednji put, pre dve godine, isao sam za Beograd da vadim nova dokumenta, posetio sam je i zatekao je kako sedi za stolom, sama, ruke su joj bile na stolu, a prste je isprepletala i stiskala ih i tad mi je kazala da je jako bole zglobovi na prstima mada ih je mazala mekom kremom za reumu. Gledao sam te ruke koje su secam se uvek bile ciste sa redovno podrezanim noktima a zglobovi su joj bili oteceni i iskrivljeni tako jako kao da ce koza raspuci na njima. Kad je videla kako joj posmatram ruke pocela je plakati i kazala mi da ne moze vise navuci na prst vencani prsten. I tad sam se i ja rasplakao.
Njena deca su odavno napustila porodicni dom, oformili svoje porodice i vodili svoje zivote. Setili bi se majke kad su slavili rodjendane svojoj deci pa bi tada dolazili kolima po nju i vodili je na te proslave. Jednog dana kad sam je pozvao telefonom nije mi se ona javila kao obicno nego moj brat, sin od ujna Kace i kad sam ga pitao gde je Kaca rece mi da je pala u sobi, da se ugruvala i da posto nema ko da je gleda i vodi racuna o njoj odlucili su on i njegova sestra da majku smeste u neki privatni dom za stare. I tako je ujna Kaca posle nekoliko meseci provedenih u tom domu umrla. Moguce je da me sad, a nema jos godina kako je umrla, pece savest jer sam siguran da sam ostao u Beogradu, ujna Kaca ne bi zavrsila u domu vec bih joj organizovao kucnu negu, pa da kad vec dodje taj momenat, da umre dostojanstveno u svom domu. Mozda je to kod mene u zadnje vreme ipak proradila griza savesti ili osecaj krivice za nesto sto sam propustio u zivotu a nisam trebao i sto nisam na neki nacin zastitio osobu koja me je volela, mada to pravdam cinjenicom da bi to bilo zadiranje u tudje zivote. Kako god da je, ujna Kace vise nema, ostalo je samo secanje na nju.


Autor: Slobodan Kostic
15. septembar 2014.

STIZU ME SJECANJA

Stizu me godine,
kad covjek zastane,
i kad proslost pogleda,
nekim drugim ocima.

                             Nostalgija je sestra patetici! Tako bar kazu. A kad to kazu verovatno misle na pojam patetike iz starogrckog vremena kada je i nastala i kada je imala najplemenitije moguce znacenje; uzvisenost, posvecenost, vrhunsku emocionalnost. U medjuvremenu ta starogrcka patetika je umrla i danas taj pojam ima negativan prizvuk i epitet neiskrenosti ... i nesto drugo. Po prirodi nisam patetican, po danasnjim shvatanjima patetike, ali eto, sedim u kuci koju sam nasledio od roditelja i pokusavam da pronadjem temu za ovu belesku, post ili sta li ce vec ovo biti kad zavrsim pisanje i dok slusam muziku sa plejera, pocinje pesma "Stizu me sjecanja", Crvene Jabuke, koju peva Zera. Predivna pesma sa jos lepsim stihovima, a Zera sjajan sa svojim karakteristicnim nacinom pevanja i u refrenu te divne pesme dolazi ono sto sam trazio? Ideja za temu ove beleske i dolazi nostalgija. Polako se vracam u proslost i secanje na roditelje kojih nema vise. A, bili su generacija rodjena negde pred sam pocetak onog velikog rata, a rat su doziveli i preziveli kao i njihovi vrsnjaci. Cale je stanovao u istoj ulici gde i keva, samo dve kuce nize. Rasli su zajedno i tako je krenula ljubav. Cale je kevi ostavljao cvece na prozoru, a keva ga je cekala. I tako stalno, on cvece, a ona ga i dalje ceka. To je bilo vreme kada mene nije bilo ni u najavi. Ni u sjaju oka. I onda, caletovo cvece i kevino cekanje i eto ga rezultat. Prvo se rodila sestra. Mama je rodila sa 19 godina. Mala svadba, vreme obnove, tesko prezivljavanje, kazu, kraj s krajem se tesko sastavljao. Prolazi vreme, godine i jednog augusta skoro 15 godina posle sestre, evo i mene. Rodio sam se, kazu normalan, bez obzira sto nase mame nisu isle na 3D-ultra-zvuk, jer ga nije ni bilo. A i nije bilo vazno sta ce se roditi, vazno je bilo samo da je zivo i zdravo, za pol niko nije pitao. Nase mame nisu bile depresivne i nisu brinule dal' ce im deca ici u drzavnu skolu, a i nisu ocekivale neko cudo od nas. U to njihovo vreme islo se na drugarske veceri. Nije bilo butika i firmirane garderobe. Postojale su dve konfekcijske kuce; Kluz i Beko. Za 8 mart, nase mame su obavezno dobijale karanfile. Tada nisu postojale Pampers-pelene i ulosci sa krilcima. Mame su mazale nokte nekim srebrno-sedefastim lakom, a od kozmetike postojala je Merima-Krusevac i neki domaci sapuni i samponi od breze i koprive od litar. Umele su da rastezu plate od prvog do prvog. Platnih kartica nje bilo kao ni cekova. Lizinga nije bilo. Bili su neki formulari i zitanti i sve se kupovalo na kredu. U ormanima su imale garderobu koju su cuvale za posebne prilike i uvek su cuvale nesto za tamo neke posebne dane. Ocevi su radili do tri i obavezno spavali posle rucka. Roditelji su pripadali generaciji koja je na radio aparatima Tesla-lampasi, slusala Ivu Robica sa tada popularnim slagerima "Samo jednom se ljubi" i "Tata, kupi mi auto". Bio je popularan Harry Belafonte sa "Banana Boat Song". Ocevi su sluzili vojsku dve godine, mornaricu i duze, pisali ceznjiva pisma kuci i tetovirali JNA na misicama ruku. A sve dusevne bolesti lecili su univerzalnim lekom-sljivovicom. Koristili su platnene maramice, muske su bile karirane, a zenske sa cveticima. Moja keva nosila je tapiranu frizuru. Mini val je stigao kasnije i to na velika vrata. Vijagre i ostalih pomagala nije bilo. Postojale su frotirske pidzame, potkosulje, farmerke iz Trsta, kao i druga prestizna roba iz Trsta, kao i kafa. Dok su oni bili klinci nije bilo rodjendana po igraonicama, vec po kucama, a od gaziranih sokova klaker i kabeza. Flasirane vode nije bilo. Cesmovaca je bila de-luxe vodica. Posle klakera stigla je Kokta i Jupi. Mleko su pili i bilo je svejedno sto je punomasno. Zvezda ili Partizan bili su stvar izbora. Posle derbija nisu radili nozevi, lanci, pistolji. Od prvog TV-aparata u kraju i jednog programa TV-Beograd sa serijama "Gradjanin Pokorni" i "Servisna Stanica", dosli su do Beni Hila. Keteringa nije bilo. Hepeninga, bar kodova, splavova, nije bilo. Igranke: "Masinac"; "Akademac"; "Mali kalemegdan"; "Index", u podrumu u Balkanskoj ulici, gde su svake subote svirali Zoran Miscevic i "Siluete". Svaka svirka, obavezno Huch od Deep Purple. To je i bio pocetak necega izmedju izmedju hevi-metala i hard-rocka. Cale mi je pricao da je Zoki sjajno pevao Huch, skoro kao Ian Gillan. Na zalost Zorana Miscevica vise nema. Razlika polova nije postojala samo su bili drugovi, drugarice i njihova deca. Postojali su i neki crtaci iz Gornjeg Milanovca. Nekako u to vreme, pre nego sam se rodio, proizvodio se popularni "Fica", a pocetkom 1971 godine pocinje proizvodnja Zastave 101 sa Fiat motorom. Reklama za "Keca" glasila je: Savremeno, snazno, startno i konforno vozilo sa petoro vrata. Pojasevi u kolima nisu postojali, a ni sedista i korpe za malu decu. Kuvalo se vegetom, a izmislili su i neku kafu od 40%. I konacno dolazi "civilizacija" u obliku prvog mekdonalds restorana na Slaviji. Viski se pio retko, a sampanjac "Milion-Rubin", samo za praznike. Pocinje i ponocni program studija-B. To su svi slusali jer je to bila jedina stanica tog tipa. Marko Jankovic je bio glavni. Ja sam generacija koja nije imala Internet, plej stejsne, video igrice, kablovsku sa sto kanala, cet-romove. U to vreme karijeru pocinje i Majkl Dzekson, i tada je bio crnac. Tada zapocinje karijeru i Elton Dzon. On tada nije bio peder, a mozda je i bio ali ga bilo sramota da to kaze. Skoro se javio i Riki Martin da kaze da je i on peder. Sto rece jedna riba za njega: "Toliko je zgodan da sam i sumnjala da je musko". Sedim i dok se prisecam tih roditeljskih prica i kako je nekada bilo, zapitam se gde ide ovaj svet. Kad sam bio klinac nisu postojale nevladine organizacije, zene u crnom, Sonja Biserko i Natasa Kandic se nisu bavile politikom, a Ceda Jovanovic je bio klinac
kao i ja, taman toliki da je mogao da hvata muve i cupa im krila. Imao sam srecu da sam se rodio u zemlji u kojoj se znao neki red. Rece jedan moj drugar da je kao klinac stalno stajao u nekim redovima za nesto. Ali, to su bile zlatne, mirne, ponosne i sigurne godine. Ali eto, i nama je stigla "demokratija" i polako se priblizavamo Evropi u koju cemo uci za 15 godina. Bog ako da. Neko je nekada rekao kako se tocak istorije okrece i pomislim kako je to mudra i pametna misao, jer mi se ustvari vracamo unazad, ne idemo napred, jer smo u toj Evropi vec bili i to pre mnogih koji su danas u njoj. Kao da gledam reprizu nekog davno repriziranog filma. Deja vu!
"Jabuka" i Zera su odavno zavrsili svoju pesmu "Stizu me sjecanja" i odem na YouTube da je pronadjem i cujem jos jednom ovu predivnu pesmu. I da zavrsim ovu belesku, post ili sta li je vec, sa recenicom sa pocetka, da je nostalgija sestra patetici, tako bar kazu. Ali, ovo ipak nije patetika, nego nostalgija. Eto!

Autor: Slobodan Kostic
06. septembar. 2012. 18:43

KADINJACA

RADNICKI BATALJON

Posmatrajuci i prateci preko medija sta se sve ovih dana pisalo i dogadjalo oko donosenja novog Zakona o radu pade mi na pamet cuvena Kadinjaca i Radnicki bataljon i nametnula mi se analogija izmedju ta dva tragicna dogadjaja. Moram da sa nekoliko recenica opisem tragican dogadjaj koji se desio 29. novembra 1941 godine. Naime, bitka na Kadinjaci odigrala se u sklopu Prve neprijateljske ofanzive na prevoju Kadinjaca, 14 km. severozapadno od Uzica, izmedju nemackih okupacionih snaga sa jedne strane i Radnickog uzickog bataljona i jos nekoliko partizanskih odreda sa druge strane. Tom prilikom izginuli su svi borci Radnickog bataljona stiteci odstupnicu Vrhovnom stabu koji se povlacio iz Uzica ka Bosni. Borba nekoliko stotina partizana na Kadinjaci protiv 3.000 dobro naoruzanih nemackih vojnika  zabelezena je u istoriji NOB-a u Srbiji kao jedan od najvecih podviga srpskih partizana. Za taj podvig izginuli Radnicki bataljon je povodom neke godisnjice revolucije u Titovo vreme [to moram da naglasim], odlikovan Ordenom zasluga za narod l. reda, a na spomeniku podignutom u slavu palih boraca Radnickog bataljona uklesani su stihovi: Pao je cetrnaesti kilometar, Al' nikad nece Kadinjaca ....
                              Mozda neko i ne zna ali treba napomenuti da su sastav Radnickog bataljona cinili; opancari iz Cacka, pekari iz Uzica, zeleznicari iz Pozege, tkaci iz zlatiborskog kraja, heroji znani i neznani. Na Kadinjaci su po ko zna koji put u istoriji radnici i seljaci posluzili kao topovsko meso, zrtvovani da bi opstala neka buduca garnitura vlasti koja ce organizovati ukidanje monarhije i proslavu Dana Republike i koja ce se kleti u radnicku klasu. Cak ce i svu vlast predati toj istoj radnickoj klasi u koju se klela, ali samo na papiru, a u praksi ce Partija vladati u ime radnika. Jedno vreme se i radnicka klasa zaklinjala Brozu, jednako zivom kao i mrtvom. Ovom drugom cak i vise nego onom prvom. A onda se desilo da su narodi i narodnosti poceli da proklinju i Broza i Partiju i SUBNOR i one koji su stvarajuci SFRJ zrtvovali Radnicki bataljon na Kadinjaci. AVNOJ ce nas uvesti u krvavi gradjanski rat u bivsoj SFRJ, koji ce oznaciti kraj vladavine radnicke klase. Za taj gradjanski rat prvi put nisu mobilisani radnici i seljaci. Ali jesu deca radnika i seljaka. I deca onih koji koji su, recimo, gradili autoput Bratstva i jedinstva.
                              Radnicki bataljon u Srbiji docekao je inflaciju, izolaciju, sankcije, bedu, nemastinu, glad, bombardovanje, izbeglice i svoju decu osakacenu i izginulu u ratovima. Oni delovi radnickog bataljona koji su muceci se i jedva sastavljajuci kraj s krajem odlucili da odskoluju sinove i kceri danas svoju decu sa unucima docekuju na aerodromu "Nikola Tesla". Deca Radnickog bataljona proterana su devedesetih godina iz ove zemlje jer nisu verovala u ideale zbog kojih je taj bataljon zrtvovan. A nisu ni htela da dozive sudbinu Radnickog bataljona u "mutnim i pobedonosnim ratovima" i postanu topovsko meso za ideologiju mrznje, pogresnu politiku i bolesne ambicije. Ovog jula deo pozicije ili partije na vlasti, koji se pod drugim imenom oprobao u vodjenju zemlje tokom devedesetih godina ali sa slicnim ambicijama kao i sada najavljuje vrucu jesen i ponovnu mobilizaciju radnickog bataljona donoseci ovih dana novi Zakon o radu po kome ce svi nezaposleni dobiti posao na izgradnji zemlje. Novi zakon treba da zaposli oko 700.000 nezaposlenih radnika koji cekaju posao, a broj neradnika koji takodje cekaju posao ne zna se. Zakonodavac i naglasava da se zakon odnosi na radnike, a ne neradnike.
                            Celnici dva reprezentativna sindikata u koje su uclanjeni delovi radnickog bataljona najavljuju podizanje kuke i motike sa namerom da na jurisne pozicije ponovo postave radnicki bataljon koji je odavno prerastao u armiju i koji je daleko brojniji na trzistu rada nego u fabrickim halama kojih ustvari vise i nema. Tezak je radnicki hleb u Srbiji. Radnici Srbije danas cekaju posao, a ne sarenu lazu. Gladni su svega i svacega, ali su siti politicara koji u njima i njihovom nezadovoljstvu vide samo alatku i orudje za osvajanje vlasti.
                             I na kraju da se vratim na pocetak ove price. Ove godine 23. aprila na Dan Vojske Srbije, odrzana je parada Vojske Srbije u Uzicu. Prethodne dve odrzane su u Leskovcu i Krusevcu. Estetizacija samog dogadjaja je bila na visokom nivou. I ova parada u Uzicu kao i prethodne dve dale su bitan doprinos u uspostavljanju novog imidza vojske. Toma Nikolic je u nekakvom govoru pomenuo oslobodilacke tradicije srpskog naroda u Uzicu ali nije ponemuo ko je tu borbu vodio, da li iz neznanja ili neobavestenosti, a moguce je i zbog demencije obzirom na njegove godine. Vise je nego razocaravajuce da se na taj dan u Uzicu niko ne seti da pomene Radnicki bataljon i njegovog komandanta Dusana Jerkovica, koji su izginuli na Kadinjaci, 14 kilometara od centra Uzica, braneci taj grad od fasista.
BUDUCNOST PRIPADA ONIMA KOJI SE NAJDALJE I NAJDUZE SECAJU PROSLOSTI - Friedrich Nietzsche



Autor: Slobodan Kostic
19. јул 2014. у 18:17

VAKCINACIJA DECE

ANTICENZURA.com

 Vakcinacija dece - Moj komentar od 30.05.2014 god.
Sudeci po najavama nasa deca ce od sledece godine morati da primaju 11 ili cak 12 vakcina. Upravo imunizacija protiv HPV virusa je sporna zbog reakcije malih pacijenata, a to su autoimune bolesti, paraliza, mucnina posle vakcinacije i na kraju smrt. Ovo sam namerno napisao zato sto su ovu vest objavili mediji kod nas 27. novembra 2013. godine. Inace, vakcinacija je obavezna jos u Bugarskoj, Ceskoj, Slovackoj, Madzarskoj, Poljskoj, Rumuniji, Sloveniji i Malti. Vakcinacija nije obavezna u ; Italiji, Nemackoj, Holandiji, Luksemburgu, Velikoj Britaniji, Danskoj Irskoj, Grckoj, Spaniji, Portugaliji, Austriji, Finskoj, Svedskoj, Kipru. Zasto se roditeljima nase dece preti cak i novcanim sankcijama ako ne pristanu da vakcinisu svoje dete? Da li je moguce da i ta vakcinacija jedan od uslova za ulazak u EU? Da li je moguce da je neko u ovoj Vladi pristao da se nad nasom decom uradi svojevrstan genocid. Namerno sam na pocetku napisao datum kad je ta vest objavljena jer tada je Vladu Srbije sacinjavala ista grupa ljudi koja je cini i danas. I jos jednom pitam da li je moguce da su ti ljudi koji cine nasu Vladu pristali na ciljani genocid nad nasom decom?


Autor: Slobodan Kostic
30.05.2014.god. 16:34

BAZA HOLLOMAN

SKRIVENA ISTINA

 Objavljeno na web sajtu "Vrteska". Moj komentar!
Da li zaista verujete u tu sumanutu pricu da americka vojska krije nekakav NLO u svojoj kako je u clanku napisano jednoj od najmodernijih svojih vojnih baza. I cinjenica da je deo nekakve arhive zatamljen ne znaci apriori da se tu kriju nekakvi podaci o vanzemljacima ili ko zna o kome. Mozda se u tim zatamljenim arhivama kriju podaci o recimo vasem sajtu gde ovo objavljujete. Objavljivanjem ovakvih postova vi svesno ili nesvesno ucestvujete u sirenju paranoje kojom je po mom misljenju zarazeno stanovnistvo SAD-a. Ljudi koji zive u SAD-u po mom misljenju pate od poremecaja licnosti sto je inace prvi korak u psihopatiju odnosno sizoafektivni poremecaj licnosti. Ne znam na koji nacin Vlada SAD-a postize to kod svog stanovnistva ali je cinjenica da su ti ljudi zahvaceni moralnim ludilom Njihovo stanovnistvo inace pati od bolesnih ideja svoje velicine i kompleksa proganjanja. Zato gradjani SAD-a veruju u svakojake price koje im servira njihova Vlada i podrzavaju zlocine koje po svetu cini njihova vojska u njihovo ime. Verujem da je to njihovo ludilo infektivna bolest i da je vec stigla na nase prostore pa se i nama svasta pricinjava kao ta prica da ce nam biti bolje, odnosno, samo sto nije ali moramo jos malo da poludimo jer jedino u tom svetu tece med i mleko.


Autor:Slobodan Kostic
23. јун 2014. у 14:39

APSOLUTNA ISTINA

POSTOJI LI SUDBINA?
Postavite pitanje, a odgovor cete dobiti za vise od 72 sata!

Vec godinama, svakodnevno, pokusavam da ispostujem naviku da kad ujutru ustanem prvo u prolazu prema kuhinji upalim kompjuter da se "digne" sistem, a za to vreme odem i pristavim lonce za kafu, pa kad je zakuvam sedam za "zagrejanu masinu" da pogledam sta se i da li se desilo nesto novo, kod nas ili u svetu. I uvek pomislim kako je cudno to, kako se covek navikne  da kad procita lose vesti, nekako ih primamo kao nesto sasvim "normalno", potpuno ravnodusno. Kao nekakvi roboti. Ili dresirani. Izdresirani da svakodnevno citamo ili cujemo za primere recimo nekog porodicnog nasilja, poginule u saobracajnim nesrecama, obolele od teskih i neizlecivih bolesti. Mozda nas takve vesti i iznenade i zaprepaste na trenutak, a onda odmahnemo rukom i uz uzdah kazemo sami sebi: "*ebi ga, sve je to zivot". Ali, ako malo razmislimo o tome namece nam se pitanje da li je zaista sve to zivot? I ko to kroji nase sudbine? Kazu da u sudbine veruju samo budale! Ali, ako smo budale i verujemo da postoji sudbina da li nam to zivote kroji neko "odozgo", ili mi sami sebi. Pokusajmo da, teorijski, zivot posmatramo kao da je automobil kojim sami upravljamo. Ako prodjemo kroz crveno svetlo platicemo kaznu. Obicno na semaforima imamo za skretanje desno onu zelenu "uslovnu" stelicu. Znaci, ako necemo pravo kroz crveno, mozemo i desno ako nam taj pravac odgovara. Postoji i treci pravac, a to je rikverc. Rikverc je i najgori pravac, da se vracamo nazad. Jos uvek smo u automobilu. Ali zivot nije softver pa da mu uradimo "hard reset" i sve vratimo na polaznu tacku ako smo se negde za*ebali. Da li bas uvek izaberemo pravi pravac? Zivot se sastoji od hiljada iskusenja svuda oko nas i veoma je tesko ostati trezven i razuman, postupati moralno i casno i drzati glavu gore. Da li je onaj "odozgo", ako verujemo u njega, sredio da se sve na ovom svetu moze kupiti parama samo je pitanje cene. To jeste fraza koja para mozak ali je u danasnje vreme istinita. Visoke skole danas pohadjaju deca bogatih roditelja, lece se ljudi sa debelim novcanicima, pravda se deli na osnovu mocnih politickih i sudskih veza. Poznatima i bogatima je dopusteno bukvalno sve, da vredjaju policiju, sud, drzavu, da voze pijani, da "kraduckaju". Ti i takvi ne postuju nikoga sem sebe. I kad naprave neko s*anje pozovu se na "prave ljude" i sve im je sredjeno. Da li ti i takvi veruju u sudbinu i onog "odozgo". Da li oni obicni gradjani koji su besni i ogorceni jer se na svakom koraku osecaju ponizeno i obezvredjeno veruju u sudbinu i onog "odozgo". Danas je cini mi se najteze osecati se kao covek. Postali smo masine, obicni resursi koji postupaju po naredjenjima kako bi zaradili koji dinar da mogu da plate komunalije i da kupe hleb i mleko. To je realnost. Nisu realnost "silikonska dolina", prazne price estradnjaka o nekakvom dzet-setu, vilama, avionima, kamionima, letovanjima, bahanalijama. Ako postoji sudbina i neko "gore", zasto nam taj nije sredio da satima ne cekamo u redovima za neki u*rani pecat. Ili, zasto nam ne sredi da na pregled skenerom ne cekamo godinama, pa kad se i njemu smucimo, mislim na tog "gore", uzme nas kod sebe. A realnost je i kada stalno neko po ulicama strajkuje boreci se za svoja prava. Ti koji po ulicama traze svoja prava siguran sam da ne veruju u onog "gore" jer da veruju u njega ne bi uzeli svoju sudbinu u svoje ruke, nego bi sedeli skrstenih ruku i cekali na njega da im sredi problem. Da se vratim na pocetak ove price jer sam pomenuo i trecu varijantu, a to su oni "odozdo". Kada sam pomenuo te "odozdo" mislio sam na nase roditelje, a i njihove roditelje, kojih se tako rado i sa setom secam, a koji su nas ucili da ne treba da krademo, da samo postenim radom i svojom voljom verujemo u mogucnost da se sve u zivotu sto pozelimo moze steci samo ako posteno radimo. Mozda to danas zvuci kao fraza jer je malo onih koji su se na takav nacin obogatili ili sebi stvorili pristojan zivot. Pre ce biti da se danas covek jedino moze obogatiti od prodaje droge tudjoj deci, ubistvima svake vrste, prevarama postenih i lakoumnih gradjana. I da li mi koji jos uvek verujemo da nam sudbina lezi u nasim rukama kao sto su nas tome ucili oni nasi "odozdo", ili mozda je vreme da menjamo svoja uverenja i da pocnemo da se nadamo vedrim danima koje ce nam obezbediti onaj "odozgo". Da li smo mi sami sebi izabrali pogresan put ili nam je sudbina mozda u rukama Svevisnjeg, a mozda nam, posto kao narod volimo da verujemo u teorije zavere, neko treci sve ovo u nasim zivotima pakuje? Ko ce ga znati?


Autor: Slobodan Kostic
26. мај 2014. у 17:13

TEST SOLIDARNOSTI



TEMA - Predlog da se maturanti odreknu svojih matura, a taj novac da se uplati kao pomoc poplavljenima u Srbiji!

                                   Nakon ocigledno protracenih cetrnaest godina "demokratske vlasti" i skrckanih da ne kazem s*ebanih milijardi i milijardi evra donacija iz inostranstva, vise nego licemerno zvuci kad predsednik Vlade kaze ili nas "obavesti" da ne zivimo kao "bubrezi u loju" jer u Srbiji nije bilo strucnih ljudi kako bi se ekonomske, politicke, drustvene i kulturne reforme sprovele na pravi nacin. I onda nam taj isti predsednik obeca bolji zivot za dve godine. Nazalost, nije neistinita tvrdnja da je iz Srbije emigrirao veliki broj inteligentnih i obrazovanih mladih ljudi, bez ikakve zelje da se vrate. Ali, zar neko ko je na vlasti ne bi trebalo da se zapita zasto je to tako? Milosevic, rat, sankcije, korupcija, bili su dobar izgovor do nekog momenta. Cini mi se da je vec i vise nego idiotski pozivati se na sve to sto je bilo pre toliko vremena. Mene bi zaista da sam neka vlast bilo sramota. Mozda sadasnja ekipa koja je na vlasti ili bolje receno, ekipa koju je ovaj narod izabrao da ga usreci i nije upoznata sa cinjenicom da je zadatak, ne drzave, nego njihov zadatak da ne mogu samo da stoje sa strane i nemo gledaju i vode nekakvu evidenciju o drusvenim tokovima vec i da na primer, dugorocno planiraju i sprovode te iste drustvene tokove. Mozda ovi koji su sad vec dve godine na vlasti i nemaju pojma sta im je zadatak.
                                   Razlog zasto je Srbija propala ne treba traziti u cinjenici da su mladi, skolovani ljudi otisli, a cinjenica je i da ima jos dosta veliki broj onih koji veruju da ih sunce tudjeg neba nece grejati kao ovo nase. I zato su tu. Zvanicni podaci kazu da sa fakultetskom diplomom sedi kod kuce oko 50.000 gradjana, dok sa visom skolom sedi kod kuce njih oko 38.000. Istovremeno, skoro 4500 funkcionera i raznih rukovodilaca sedi u foteljama iako imaju samo osnovno obrazovanje. Brinu li koga ovi podaci koje sam napisao? Svima nam je jasno kako se dobija posao u Srbiji, narocito tim politicarima koji su se na isti nacin popeli preko noci na drustvenoj lestvici. I to sa kupljenim diplomama. Odatle je valjda tolika pomama za kupovinom diploma. Diploma obezbedjuje status u drustvu. Toga su tek sada svesni cobani koji su pravo od ovaca uleteli u drzavni sektor, jer jedino tu, u tom i takvom okruzenju gde su svi isti, mogu da opstanu. Pravo pitanje za takve i njima slicne bilo bi da li se secaju svojih matura, ako i znaju sta je to! Na zalost u Srbiji je povucen znak jednakosti = izmedju estrade i politike. Da li se ikada zapitate vi koji izlazite na glasanje, zasto ste glasali da vam drzavu vode estradne licnosti! Pogledajte samo ko sedi u parlamentu? Poslanici koji promovisu nakaradno-silikonski izgled, ljudi koji pozivaju na mrznju i nasilje protiv politickih neistomisljenika, prosipanje pameti individua poput onih koje su citale "Tolstojevskog" ili one koje su citale sabrana dela "Ane Karenjine". Medju politicarima je i more onih koji jedva da imaju i srednje obrazovanje i ti i takvi skotovi nam kroje zivote. Da li su nam to oni obecani eksperti koji ce voditi drzavu? Inscenirane afere, medjusobne svadje koalicionih partnera, pa pomirenja i ljubavi istih, a do juce ljutih protivnika, a onda preko noci najblizih saradnika, onda i ne treba da nas cudi sto se estrada i politika mesaju i izjednacavaju jer su na otprilike istom nivou. Da pitamo Nikolica gde je proslavio svoju maturu i da li je se uopste i seca. Zove li ga iko na proslave godisnjica istih? I sta je onda tim i takvima,  svima njima zajednicko? Pa lepa i sigurna plata u drzavnom sektoru ili politickoj stranci kojoj pripadaju. Zasto se oni ne odricu svojih plata za pomoc poplavljenih. Trebaju li, a po svojoj prilici i hoce, da ceo ceh plate ponovo penzioneri uz malu pomoc maturanata kojima je matura poslednji i  najveci ispit u zivotu i koga ce se sa setom secati dok su zivi. Da li treba oni da se spotaknu na prvoj stepenici zivota? Treba li da im presedne taj poslednji, zavrsni ispit koji se ne polaze nego proslavlja!


Autor: Slobodan Kostic
25.maj 2014. 13:48

TRAVNICKI UNIVERZITET

ULAZI AUTOBUS U TRAVNIK. VOZAC STAJE, OKRECE SE PUTNICIMA I KAZE IM: "IMAMO PAUZU PETNAEST MINUTA, AKO NEKO ZELI POPIT KAHVU, LIJEVO VAM JE RESTORAN PA IDITE TAMO. ONO DESNO VAM JE UNIVERZITET PA AKO KO ZELI DIPLOMU, NEK' IDE TAMO".

                                     O tom univerzitetu u Travniku se pricaju vicevi. Ali ti isti vicevi bi se mogli pricati o univerzitetima u Zajecaru, Slankamenu, Medvedji... Otvorivsi sajt NJUZ-a u njihovoj arhivi pronadjem zanimljiv post objavljen 13. novembra 2013. godine gde procitam da je izvesni devetnaestogodisnji mladic Ivan Jakovljevic iz Beograda resio da upise filozofiju kako bi spoznao svrhu postojanja fakultetske diplome. U izjavi za Njuz on je objasnio da se na taj korak odlucio jer zeli da sazna zbog cega neki ljudi zele da steknu diplomu uprkos tvrdnjama da ona nista ne vredi i da sa njom nista ne moze da se uradi. Procitavsi ovu vest u Njuz-u, odem u kujnu i buljeci kroz prozor ponadam se da konacno dolaze bolji dani, dani u kojima ce kisa i oblacno vreme biti samo proslost, jer uz ovo odvratno vreme jedino pasuje dobra vruca kafa sa par kapi mleka tek toliko da presece onu gorcinu koju ima kafa bez secera. A mozda je takva kafa sasvim u redu, mozda je to ustvari zivot gorak pa on trazi malko mleka? Ko ce ga znati? Ali, da se vratim na onu izjavu mladog Ivana Jakovljevica pa mi dodje da se bez grize savesti slatko nasmejem. Razlog nedostatka grize savesti kod mene lezi u cinjenici da sam se setio svog skolovanja koje je trajalo tacno pet godina i devet meseci i onda sam konacno dobio izrazito perspektivno i toliko zeljeno zvanje diplomiranog filozofa. Moram da napomenem da se moje skolovanje desavalo u ona blesava vremena 90-tih kada smo imali raspad drzave, ratove, sankcije, mobilizacije, demonstracije, tako da se o ovoj temi moze pisati objektivno tek recimo od 2000-te godine. Moje studiranje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu pocelo je u jesen 1993 a zavrsilo se u jesen 1999. Poceo sam faks na vreme posle gimnazije i nekako odstudirao dve godine. U medjuvremenu su me beli uprtaci nahvatali dva puta i prebacivali u kasarnu na sluzenje vojnog roka i da sad ne opisujem sve peripetije i oceve urgencije nekako nastavljao skolovanje mada sam tih godina poceo da gubim interesovanje za fakultet. Ali najzad uz sve peripetije stize i ta jesen 99-te kada sam konacno dobio potvrdu u ruke da sam diplomirao. Kad sam dosao kuci bio sam primoran da iskljucim telefon i zakljucam ulazna vrata stana da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim pozivima i ponudama za posao. Za ovo poslednje se salim jer i nema potrebe za nekim preteranim sarkazmom, jer sam ubrzo shvatio da samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajuci se brzom zaposlenju u struci, velikom materijalnom uspehu i jos brzoj penziji. Tesko je u okvir nekog srednjeg posta strpati sve sto se mora ispricati kada covek pravi retrospektivu jednog tako bitnog perioda zivota kao sto je studiranje ili skolovanje uopste ali se od toga moze napraviti makar jedna simpaticno - sarkasticna prica. Secam se recimo prvog predavanja na kome sam bio i kada je predavac na samom pocetku izjavio da se studirajuci filozofiju, ne nadamo nalazenju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muce. Na prvim vezbama nam je receno naravno sve u saljivom tonu da je ovo najbolji nacin da postanemo  magacioneri, tramvajdzije-kocnicari ili taxi-vozaci, sto u stvari i nije daleko od istine, sto sam kasnije kroz zivot shvatio. Bilo je za tih skoro sest godina studija mnogo situacija koje cine studiranje filozofije potpunim, jer bavljenje tako necim i ne treba da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.
                                         Najbitnija stvar kojoj su me studije naucile je ta da mogu realnije da sagledavam ljude, da dobrota i ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja ljude vece vrednosti. U srednjoj skoli recimo, vecina nas gaji takve, ma koliko skrivene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su bolji od ostalih i koji ce ispuniti sva nasa ocekivanja i zelje vezane za ljudski rod. Tako sam i ja naivno smatrao da se filozofijom bave ljudi zeljni da proniknu u sustinu pitanja koja zanimaju sve ljude od nastanka sveta pa do danas. A onda  shvatite da je neki broj ljudi studirao filozofiju da bi posle postali na primer politicari ili da bi se uhvatili za politicku struju koja im lezi i koju ce tvrdoglavo braniti do kraja zivota ili bar dok ne promene politicku opciju. Takodje vidite i shvatite tokom godina studiranja da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave sto bi normalno trebale biti jer se u njima ukrstaju misljenja o onim apstraktnim temama o kojima ste pisali seminarski rad, vec sve to vise lici na ocenjivanje radova iz recimo srpskog jezika na zadatu temu, pa ako ste napisali ili rekli interpretaciju na temu koju voli trenutni ispitivac dobicete visu ocenu, a sve druge teme se smatraju promasene i naravno sleduje vam niza ocena. Najgore saznanje koje mozete nauciti tokom skolovanja je to da je neko ko je izrazito skolovan, da su njegovo znanje i intelekt ogromni, da je proputovao pola ili ceo svet, da ima mnogo iskustva, a da je uprkos svemu tome emocionalno-motivacionih, socijalnih i moralno-karakternih izrazitih crta na jako niskom novou, sto bi se zargonski reklo za takve ljude da su "smradovi". Ali to i takvo saznanje je vrlo poucno, naucite i shvatite da ljudska velicina nije u koleraciji sa intelektom, obrazovanjem, pozivom ili poslom kojim se individua bavi, pa onda vise i ne ocekujete od svestenika da bude "sveto lice", od lekara da bude posvecen svom pozivu, ustvari, ne ocekujete od bilo koga da bude posten, odnosno, ne ocekujete od nikoga nista i ne verujete nikome nista. Opet, druga struka, recimo kaze da ljudi koji ne veruju sebi ne mogu verovati nikome i da su takvi ljudi psihijatrijski slucajevi pa sam sklon da i u to poverujem ali nas ipak zivot uci onom prvom, odnosno da je najpametnije verovati samo sebi pa makar i bio psihijatrijski slucaj. Uvek od ponudjenog imate dva izbora sto rece ona narodna pesma "Od izvora dva putica".
                                          Opet, i pored tog negativnog saznanja, par dobrih prijatelja sam stekao bas medju svojim kolegama i siguran sam da cu ih ceniti i postovati do kraja zivota. Sve ono sto sam JA danas, a sa cim sam trenutno zadovoljan je proizaslo iz iskustva  stecenih tokom studija ili iz tog vremena. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je najvise okrenuta zivotu i njegovim problemima i shvatio da se filozofija kao nauka zaista moze, ustvari, da se treba ziveti. Ima jos jedna po meni interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija, a to je da treba imati otvoren um i da je filozofija kao poziv prilicno neomiljen rezime medju drugim ljudima koji zele sebe nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dodje kao super-moc zato sto vam ne dozvoljava misli koje su suprotne zakonima logike, ne dozvoljava vam proizvoljno koriscenje prethodno definisanih termina, bilo da se radi o terminima koji se uglavnom koriste da bi govornik zvucao pametnije, dijalektika, a priori, metafizicko-transcendentno koriscenje termina ili jakih reci kojima se oblikuje masa [Demokratija! Pravda!], vec smo prilicno ostri kad se radi o izrazavanju misljenja kod dobronamernih intelektualaca ovakva "moc" je i vise nego dobrodosla, a kao i svaka super-moc sa velikom moci dolazi i velika odgovornost, pa se ovo koristiti za podrzavanje pravog i zdravog rezonovanja, kao i za varanje uz pomoc plitkih sofizama.
                                        Na kraju, sve sto ostade od skoro sest godina studiranja su tri papira, potvrda o diplomiranju, lista polozenih ispita, prosek i prava ukrasena diploma. Ali to su formalnosti. Ono sto zaista ostaje je puno zivotno [mozda profesionalno] upotrebljivog znanja koje moze svakog coveka oplemeniti i uciniti boljim i vrednijim nego sto je bio. Ostaju prijateljastva, prava, kao i ona zamisljena sa filozofima koje smo proucavali i ostaje vam osmeh kad se nadjete u Vasinoj ulici na Studentskom trgu, plato ispred Filozofskog fakulteta i "Plato"-knjizara. Mozda mi vise od toga i nije potrebno. I za sam kraj pokusao bih da razresim filozofsku dilemu mladog Ivana Jakovljevica oko diplome i svrhe njenog postojanja. Ako iskreno zeli da oplemeni sebe i ucini sebe boljim i vrednijim covekom, jer, najvaznije je ceniti i postovati sebe i svoja dostignuca koja je postigao svojim mukotrpnim radom i ucenjem, neka upise Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu jer to je je jedan od najcenjenijih, a  ako je u pitanju samo njegova sujeta onda neka sedne na onaj autobus za Travnik i ode po diplomu. Ustvari, sad Travnika ima i vise i blize i kod nas a ako ne zna koji da izabere neka pozove kabinet predsednika Srbije i pita Nikolica gde je dobio diplomu.


Autor: Slobodan Kostic
11. мај 2014. у 00:31