понедељак, 30. март 2015.

KADINJACA

RADNICKI BATALJON

Posmatrajuci i prateci preko medija sta se sve ovih dana pisalo i dogadjalo oko donosenja novog Zakona o radu pade mi na pamet cuvena Kadinjaca i Radnicki bataljon i nametnula mi se analogija izmedju ta dva tragicna dogadjaja. Moram da sa nekoliko recenica opisem tragican dogadjaj koji se desio 29. novembra 1941 godine. Naime, bitka na Kadinjaci odigrala se u sklopu Prve neprijateljske ofanzive na prevoju Kadinjaca, 14 km. severozapadno od Uzica, izmedju nemackih okupacionih snaga sa jedne strane i Radnickog uzickog bataljona i jos nekoliko partizanskih odreda sa druge strane. Tom prilikom izginuli su svi borci Radnickog bataljona stiteci odstupnicu Vrhovnom stabu koji se povlacio iz Uzica ka Bosni. Borba nekoliko stotina partizana na Kadinjaci protiv 3.000 dobro naoruzanih nemackih vojnika  zabelezena je u istoriji NOB-a u Srbiji kao jedan od najvecih podviga srpskih partizana. Za taj podvig izginuli Radnicki bataljon je povodom neke godisnjice revolucije u Titovo vreme [to moram da naglasim], odlikovan Ordenom zasluga za narod l. reda, a na spomeniku podignutom u slavu palih boraca Radnickog bataljona uklesani su stihovi: Pao je cetrnaesti kilometar, Al' nikad nece Kadinjaca ....
                              Mozda neko i ne zna ali treba napomenuti da su sastav Radnickog bataljona cinili; opancari iz Cacka, pekari iz Uzica, zeleznicari iz Pozege, tkaci iz zlatiborskog kraja, heroji znani i neznani. Na Kadinjaci su po ko zna koji put u istoriji radnici i seljaci posluzili kao topovsko meso, zrtvovani da bi opstala neka buduca garnitura vlasti koja ce organizovati ukidanje monarhije i proslavu Dana Republike i koja ce se kleti u radnicku klasu. Cak ce i svu vlast predati toj istoj radnickoj klasi u koju se klela, ali samo na papiru, a u praksi ce Partija vladati u ime radnika. Jedno vreme se i radnicka klasa zaklinjala Brozu, jednako zivom kao i mrtvom. Ovom drugom cak i vise nego onom prvom. A onda se desilo da su narodi i narodnosti poceli da proklinju i Broza i Partiju i SUBNOR i one koji su stvarajuci SFRJ zrtvovali Radnicki bataljon na Kadinjaci. AVNOJ ce nas uvesti u krvavi gradjanski rat u bivsoj SFRJ, koji ce oznaciti kraj vladavine radnicke klase. Za taj gradjanski rat prvi put nisu mobilisani radnici i seljaci. Ali jesu deca radnika i seljaka. I deca onih koji koji su, recimo, gradili autoput Bratstva i jedinstva.
                              Radnicki bataljon u Srbiji docekao je inflaciju, izolaciju, sankcije, bedu, nemastinu, glad, bombardovanje, izbeglice i svoju decu osakacenu i izginulu u ratovima. Oni delovi radnickog bataljona koji su muceci se i jedva sastavljajuci kraj s krajem odlucili da odskoluju sinove i kceri danas svoju decu sa unucima docekuju na aerodromu "Nikola Tesla". Deca Radnickog bataljona proterana su devedesetih godina iz ove zemlje jer nisu verovala u ideale zbog kojih je taj bataljon zrtvovan. A nisu ni htela da dozive sudbinu Radnickog bataljona u "mutnim i pobedonosnim ratovima" i postanu topovsko meso za ideologiju mrznje, pogresnu politiku i bolesne ambicije. Ovog jula deo pozicije ili partije na vlasti, koji se pod drugim imenom oprobao u vodjenju zemlje tokom devedesetih godina ali sa slicnim ambicijama kao i sada najavljuje vrucu jesen i ponovnu mobilizaciju radnickog bataljona donoseci ovih dana novi Zakon o radu po kome ce svi nezaposleni dobiti posao na izgradnji zemlje. Novi zakon treba da zaposli oko 700.000 nezaposlenih radnika koji cekaju posao, a broj neradnika koji takodje cekaju posao ne zna se. Zakonodavac i naglasava da se zakon odnosi na radnike, a ne neradnike.
                            Celnici dva reprezentativna sindikata u koje su uclanjeni delovi radnickog bataljona najavljuju podizanje kuke i motike sa namerom da na jurisne pozicije ponovo postave radnicki bataljon koji je odavno prerastao u armiju i koji je daleko brojniji na trzistu rada nego u fabrickim halama kojih ustvari vise i nema. Tezak je radnicki hleb u Srbiji. Radnici Srbije danas cekaju posao, a ne sarenu lazu. Gladni su svega i svacega, ali su siti politicara koji u njima i njihovom nezadovoljstvu vide samo alatku i orudje za osvajanje vlasti.
                             I na kraju da se vratim na pocetak ove price. Ove godine 23. aprila na Dan Vojske Srbije, odrzana je parada Vojske Srbije u Uzicu. Prethodne dve odrzane su u Leskovcu i Krusevcu. Estetizacija samog dogadjaja je bila na visokom nivou. I ova parada u Uzicu kao i prethodne dve dale su bitan doprinos u uspostavljanju novog imidza vojske. Toma Nikolic je u nekakvom govoru pomenuo oslobodilacke tradicije srpskog naroda u Uzicu ali nije ponemuo ko je tu borbu vodio, da li iz neznanja ili neobavestenosti, a moguce je i zbog demencije obzirom na njegove godine. Vise je nego razocaravajuce da se na taj dan u Uzicu niko ne seti da pomene Radnicki bataljon i njegovog komandanta Dusana Jerkovica, koji su izginuli na Kadinjaci, 14 kilometara od centra Uzica, braneci taj grad od fasista.
BUDUCNOST PRIPADA ONIMA KOJI SE NAJDALJE I NAJDUZE SECAJU PROSLOSTI - Friedrich Nietzsche



Autor: Slobodan Kostic
19. јул 2014. у 18:17

Нема коментара:

Постави коментар