понедељак, 30. март 2015.

MLADOST ISPOD DUGE



Voleo sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkad sam i ja nju voleo.

                 Pablo Neruda

                                 Ove godine leto je nekako brzo proslo. U stvari, kao da ga nije ni bilo. I lipe kao da nisu cvale. Samujem kao poslednja zalutala lasta u kasnu jesen. Najcesce cutim. Da govorim, nemam s kim. Tebe vise nema, a sa tobom ugasila su se i sva moja sunca. Dani se sve vise gube u udaljenim sumarcima, a noci, beskonacno duge i ispunjene secanjima i nesanicom ostaju moji nemi svedoci. Ova nesanica polako prelazi u insomniju. Od nekud se cuju otkucaji nekog sata i to vreme koje se cuje belezi moja strahovanja. Sad mi se cini da je je sve bio samo san. Ili ja to mozda jos uvek sanjam. Ali, ako jos mozda sanjam, otkud onda nesanica. Nesto tu nije u redu. Verovatno sanjam otvorenih ociju. Ali osecam da se ipak polako budim, bled i iznuren mnogim slutnjama. Kao grogiran bokser koji je doziveo nokaut na nogama. Vrtim se oko sebe i pitam se dal' cu imati dovoljno snage da krenem iz pocetka. Od kog pocetka i gde bi bio taj pocetak? Osamnaest godina smo proveli zajedno, a tako nam je malo trebalo vremena da ih ostavimo za sobom. Neverovatno je sa kakvom se lakocom ljudi odreknu dela svog zivota. Jednostavno se okrenu i odu. A, poceli smo kao klinci, kao deca, pomogli smo jedno drugom da odrastemo. Secam se, ti jedna pegava klinka, a ja taman sa prvom cigaretom i prvi kasalj posle nje. Ne jurimo se vise oko zgrade i ne igramo se "suge", i ne cuvamo "korov", kao najlepsi cvet. Odrastali smo zajedno, a sad nema vise mesta u mom svetu za tebe kao ni u tvom za mene. Ostadose nasa filozofiranja na ostarelim panjevima, a tako su nam puno znacila. Nismo uspeli da promenimo svet; ljudi se i dalje vole ili ubijaju,a ti, ti si ih tako cesto pravdala. Nismo verovali da postoje ni raj ni pakao, a to ne verujemo ni danas. Ali onda, kad nam je bilo osamnaest, verovali smo u nas dvoje, mastali da svet postoji zbog nas, ali eto, i to je proslo i jedino sto smo uspeli, da promenimo nas. Hvala ti za srecan ispracaj mog detinjstva. Kad se budemo sreli ili videli kao odrasli ljudi, rukovacemo se, bice nam to putovanje u mladost. Mi sad koracamo razlicitim stazama, imamo razlicite misli i planove. A i ne znam dal' smo uspeli u zivotu. Secam se da si jednom kazala da ako propadnes u zivotu bices pevacica. Koliko se toga od tada promenilo. Ucili smo zajedno da se ne izgubimo u sivilu velegrada, a zajedno smo i ucili kako je zivot lep. Hteli smo da menjamo i stvaramo, da nas dvoje budemo nesto razlicito od miliona drugih, ali uspeli smo samo da izmenimo nas. Eto, ostala nam je mladost zajedno ispod duge. Zanimljivo je da nismo krenuli raznim putevima sa poslednjim danima leta, vec u prolece. Cudno. Kad je trebalo da se ponovo rodimo kao sva priroda oko nas, mi smo umrli. A blago ispod duge nismo nasli. Secam se da smo imali magicni krug koji je pocinjao sa tobom, a zavrsavao sa mnom. U sebi sam negde duboko sacuvao tvoje ispruzene ruke kao uspomenu. Po nekad ih ugledam i onda ludo i bez razmisljanja potrcim da ih prihvatim...tad sa gorcinom shvatim da toga vise nema.
                       Sacekujem vece i onda odlazim u one duge setnje za koje kazem da idem da protegnem noge, a ustvari idem da potrazim onaj izgubljen mir. I dok tako, dugo i bez cilja obilazim sva ona nasa skrivena i neskrivena mesta, osecam kako mi je oko ociju cudno vlazno. Pa nije valjda da ja to placem? I sad dok tako setam razmisljam kako mi na kraju ipak nisi smela sve reci. Bar ne tako naglo i neocekivano. Nisi znala kako da unistis moj svet, moje snove. Tvoje poslednje reci ni sad jos nisu izgubile svoj prizvuk. Zvone mi u usima kao velika crkvena zvona. I taj tvoj govor. U pocetku lagan, skoro necujno, izmedju grcaja i dugih pauza, jos mi odzvanja mojim culima, bez reda i nepovezano pomenula si nekog tipa. Mislim se, pa zar mi nisi to mogla reci ranije i kako mi je sve to promaklo, kako nista nisam primetio po tebi, promene, da se nesto dogadja i zar me nisi mogla postedeti ove patnje koja se polako nadovezuje na neke stare. Posle, posle tog priznanja si nesto pricala o vremenu koje te je pregazilo i to na prvoj stepenici kojom se krece u zivot. Kad bi se bar moglo sve zaboraviti, nastavljala si, ali to je jednostavno nemoguce. Postoje ipak i suvise ocigledna svedocanstva naseg zajednickog zivljenja utisnuta u nova bica, rodjena iz bivsih i pogresnih nada. Postoje kao svedoci i sitne, ostre bore oko ociju kao svedoci mnogih neprospavanih noci, cesti i bolni uzdasi. Konacno sam sve shvatio, ja, poslednje zalutalo belo jedro u tvom zivotu. A bio sam spreman da kao nikom nikada, poklonim sva svoja velika i mala bogatstva, da danju zajedno krenemo u livade i polja, da nasim telima unistavamo travu, da osluskujemo kretanje sitnih zivotinja i bilja.
                      Ako ikada budes ovo citala, znam sigurno da ces se pronaci medju ovim redovima i znam da ce ti se celo ovlaziti, a lice grciti u nemoj cutnji. A meni je ostalo jos samo da se oslobodim one divne navike, da te osluskujem u kasnim vecernjim satima, kad i cistaci ulica krecu na spavanje. Umesto automobilskih sirena koje sam do juce sa radoscu slusao, osluskujem udaljenu pesmu poslednjih cvrcaka i od negde neki krik nocne ptice koji odjekuje sa okolnih stabala. I sve mi to kaze da si ti bila samo slucajni moj saputnik. Sve prolazi. I ovaj bol ce proci. U ovom praznom svetu, bez reda i smisla, uzalud pokusavam da nadjem neki oslonac, jer osecam da je oko mene samo pustos i praznina. I na kraju, skidam lancic i privezak, poklon od tebe za neki moj rodjendan i stavljam ga u neku kutiju sa nekim sitnicama, uspomene na ko zna sta i osecam da mi se oci opet vlaze! Ali sad stvarno placem!



                         Jednom isplakah sve svoje suze.
                         Od njih se stvori duboko more,
                         slano i toplo, nemirnih talasa puno!

                              Ana Milinovic


Autor: Slobodan Kostic
 26. октобар 2011. у 18:44

Нема коментара:

Постави коментар