понедељак, 30. март 2015.

SUDBINA


                                     Mogao bih se zakleti da katkad nocima nisam mogao oka sklopiti, nego sam lezao, tako, buljeci u plafon i luster sa tri kugle koji je visio sa njega i osluskivao njeno otezano disanje, nikad siguran hoce li se ponoviti jos koji udisaj ili izdisaj, a misici stomaka sa dijafragmom su mi se refleksno nadimali i opustali u pokusaju da uhvatim njen ritam disanja i kada bih to postigao postajali smo kao jedno bice. Tako sam u tom ritmickom zajednickom disanju i shvatio da je umrla i da je nema vise. U tom jednom momentu, lezeci tako na ledjima i buljeci u plafon i taj luster osetio sam da disem sam, taj eho njenog disanja koji je pratio moj vise se nije cuo. Disao sam samo ja, sam. Otvorio sam usta i vristao u tamu, vristao bez glasa, nemo, kao duse mucenih u paklu na nekoj slici koju sam nekad negde video, ne znam ni gde, ni kad. A tu sam se nasao u trideset i nekoj godini zivota, usred pakla.
               Tri nedelje pre toga kad sam je vratio iz bolnice kuci, odneo sam telefon iz spavace sobe u dnevnu sobu da je ne bi uznemiravali pozivima rodbina i prijatelji sa onim blesavim pitanjima:
- Kako si, kako se osecas?
I jos blesavijim utesnim konstatacijama:
- Cuvaj se, molim te i ne brini nista, bice sve u redu!
Polako sam se izvukao iz kreveta, verovatno vise po navici da je ne probudim, jer sam nocima u toj prokletoj nesanici tumarao po stanu, pa se onda vracao u krevet. Nameravao sam da odem u dnevnu sobu, do telefona. Ustao sam i pokusao je pogledati ali nisam mogao okrenuti glavu prema njoj. Dok sam obilazio moju stranu kreveta i gledajuci u vrata do kojih sam morao doci, ipak mi je dosla u vidokrug. Gledajuci je tako sa strane primetio sam da joj je koza lica bila toliko napeta da mi se cinilo kao da se osmehuje, kao da joj osmeh ne silazi sa usana. Ali nije se smeskala. Znao sam kolika je bol prolazila kroz to jadno  napaceno telo bez obzira na sve narkotike koje su joj davali kroz infuzije i ta uzasna bol joj je i prozdirala osmehe. Znao sam sta sve trpi i to je sve jadna cutke podnosila. I mada je vec odavno prestala da se osmehuje, od momenta kad su joj lekari saopstili da se bolest vratila, cinilo mi se kao da to radi sad, mrtva. Nekako sam pogodio vrata sobe i odem u dnevni boravak, uzmem telefon i okrenem poznati broj. Dule, moj drugar iz gimnazije, razisli smo se po fakultetima, on je zavrsio na medicini, ja na filozofiji, javi mi se na peto zvonjenje, verovatno sam ga probudio.
- Mrtva je Dule - rekoh.
- Obuci se - posavetovao me je Dule. Samo da se obucem i dolazim za oko cetrdeset minuta. Slusaj, javicu i ljudima iz pogrebnog, znam koja firma radi non-stop, dezuraju, oni ce ti doci za malo vise od sata i cuj jos nesto, ako imas bilo sta da joj kazes i ako zelis da se oprostis sa njom, ucini to molim te sad dok ste sami.
Odem u kupatilo da se obrijem i umijem pa se vratim u spavacu sobu gde je lezala, da se obucem. Ulazeci u sobu buljio sam pogledom u plakar-garderober jer jos nisam mogao da skrenem pogled na nju. Otvorim plakar i pocnem pazljivo da biram sta cu da obucem kao da cu vec sad da idem na sahranu. Digitalni sat na zidu pokazivao je da je 3:45 ujutru, a gusta magla napolju vukla se po prozoru kao da je nanjusila da je iza stakla, sa druge strane smrt i kao da je htela da joj se pridruzi. Nastavio sam se muvati i vrzmati po sobi cekajuci Duleta i te ljude iz pogrebnih usluga, ali sam i dalje izbegavao da je direktno pogledam. Ustvari, i nije ostalo nista da se kaze jer sve sto smo imali da kazemo jedno drugom izrekli smo to u danima i nocima dok sam sedeo prvo uz njenu fotelju dok je mogla da sedi, a kasnije sedeci na stolici uz krevet, prisecajuci se tih velicanstvenih par godina koje smo proveli zajedno. Ne znam zasto ali nikada nisam sa njom rascistio za tu njenu bolest. Jednom prilikom razgovarajuci sa Duletom pitao sam ga kako je moguce da se neko tako naprasno razboli. Verovatno svestan iskustva koje je imao u posmatranju ljudi, a obzirom da smo se dobro poznavali i svestan moje sumnjicavosti u sve to oko njene bolesti, primetio sam da se Dule koleba i necka da mi nesto kaze, pa mi je ostalo samo da cekam na njegovu odluku da li da mi kaze ili ne. I onda mi je konacno tresnuo istinu u lice.
- Vidi stari moj, jos prosle godine je znala da joj se bolest vratila. Imala je rak i pre nego sto ste se upoznali ali je to uspesno sanirano i prognoze su bile da ce sve biti u redu deset godina. Ali, nesto se desilo i bolest se vratila i krenula na kosti. To je znala pre godinu dana, rece Dule.
- Ali ne razumem  zasto mi nije rekla za bolest. Pa nije valjda da se bojala da cu je ostaviti tako. Pa ja sam je voleo Dule i kao zenu i kao licnost i kao prijatelja. Ne bih je nikada ostavio u nevolji. Ne mogu da verujem da tako nesto nije htela da podeli sa mnom.
- Znas sta, druze moj, ljudi u bolesti cine nezamislive stvari. Toliko nezamislive da cesto to ne idu u glavu onima koji ne moraju razmisljati o smrti. Budi srecan jer te ta zena volela. Ona nije samo trazila nekog ko ce je negovati do kraja. U to sam se uverio svaki put kad sam bio sa vama. Shvatam te prijatelju moj kroz sta si sve prosao poslednjih meseci ali oporavit ces se, jak si, pred tobom je zivot. Nje uskoro nece biti. I upamti samo ono lepo sto je bilo medju vama.
Poslednje tri nedelje kako se vratila iz bolnice, to vreme, tih lepih par godina koje su ostale za nama nismo vise pominjali. Sve nase price iz zajednicke proslosti i planove koje smo pravili za buducnost prekinuli su lekari kada su joj saopstili da je otpustaju i da ide kuci. A sad ce sve te nase price i planove ljudi iz pogrebnog dokrajciti. Osetio sam neke cudne grceve u stomaku, kao da mi se u zeludac smestio neki zivi stvor pa kopa po njemu. I ne samo sto kopa po njemu nego je taj osecaj krenuo uz kicmu prema glavi sa namerom da se tu ugnjezdi i tu nastavi kopati i pulsirati tako da sam u jednom trenutru posumnjao da ce mi glava eksplodirati i delovi lobanje i mozga razleteti se po citavoj sobi, zidovima i plakaru. Negde podsvestno, ko zna iz kog mozdanog centra stize mi spasonosna komanda i istog momenta se bacim na patos pored kreveta i pocnem sumanuto raditi sklekove, gore-dole, gore-dole, sve dok mi je ponestalo snage, toliko, da  sam pao na tepih i zakopao lice u njegovu grubu tkaninu. Ali, onaj pulsirajuci pritisak u glavi je prestao, mogao sam normalno disati, napetost od soka je prosla. Konacno sam bio spreman da je pogledam u lice, to milo i drago lice u nekakvoj cudnoj mirnoci sa tim tajanstvenim osmehom na usnama. Ustao sam sa patosa i stao joj kod nogu da mogu da je gledam.
- Sta je sa mnom - upitao sam je?
Pokrenuo  sam se korak, dva i prisao joj do glave, sagnuo se i prvo joj spustio poljubac na te nasmesene usne, a drugi poljubac na celo i ponovo joj se odmakao do nogu. I ponovo je pitao?
- Sta ce biti sada sa mnom?
Umesto odgovora dobio sam samo bledi osmeh njezinih usana, sa lica u samrtnom grcu, bezlican. I konacno mi do mozga dopre cinjenica da je ona otisla. Zauvek!
Ponovo sam ostao sasvim sam!


Autor: Slobodan Kostic
25. септембар 2014. у 20:58

Нема коментара:

Постави коментар