понедељак, 30. март 2015.

TRAVNICKI UNIVERZITET

ULAZI AUTOBUS U TRAVNIK. VOZAC STAJE, OKRECE SE PUTNICIMA I KAZE IM: "IMAMO PAUZU PETNAEST MINUTA, AKO NEKO ZELI POPIT KAHVU, LIJEVO VAM JE RESTORAN PA IDITE TAMO. ONO DESNO VAM JE UNIVERZITET PA AKO KO ZELI DIPLOMU, NEK' IDE TAMO".

                                     O tom univerzitetu u Travniku se pricaju vicevi. Ali ti isti vicevi bi se mogli pricati o univerzitetima u Zajecaru, Slankamenu, Medvedji... Otvorivsi sajt NJUZ-a u njihovoj arhivi pronadjem zanimljiv post objavljen 13. novembra 2013. godine gde procitam da je izvesni devetnaestogodisnji mladic Ivan Jakovljevic iz Beograda resio da upise filozofiju kako bi spoznao svrhu postojanja fakultetske diplome. U izjavi za Njuz on je objasnio da se na taj korak odlucio jer zeli da sazna zbog cega neki ljudi zele da steknu diplomu uprkos tvrdnjama da ona nista ne vredi i da sa njom nista ne moze da se uradi. Procitavsi ovu vest u Njuz-u, odem u kujnu i buljeci kroz prozor ponadam se da konacno dolaze bolji dani, dani u kojima ce kisa i oblacno vreme biti samo proslost, jer uz ovo odvratno vreme jedino pasuje dobra vruca kafa sa par kapi mleka tek toliko da presece onu gorcinu koju ima kafa bez secera. A mozda je takva kafa sasvim u redu, mozda je to ustvari zivot gorak pa on trazi malko mleka? Ko ce ga znati? Ali, da se vratim na onu izjavu mladog Ivana Jakovljevica pa mi dodje da se bez grize savesti slatko nasmejem. Razlog nedostatka grize savesti kod mene lezi u cinjenici da sam se setio svog skolovanja koje je trajalo tacno pet godina i devet meseci i onda sam konacno dobio izrazito perspektivno i toliko zeljeno zvanje diplomiranog filozofa. Moram da napomenem da se moje skolovanje desavalo u ona blesava vremena 90-tih kada smo imali raspad drzave, ratove, sankcije, mobilizacije, demonstracije, tako da se o ovoj temi moze pisati objektivno tek recimo od 2000-te godine. Moje studiranje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu pocelo je u jesen 1993 a zavrsilo se u jesen 1999. Poceo sam faks na vreme posle gimnazije i nekako odstudirao dve godine. U medjuvremenu su me beli uprtaci nahvatali dva puta i prebacivali u kasarnu na sluzenje vojnog roka i da sad ne opisujem sve peripetije i oceve urgencije nekako nastavljao skolovanje mada sam tih godina poceo da gubim interesovanje za fakultet. Ali najzad uz sve peripetije stize i ta jesen 99-te kada sam konacno dobio potvrdu u ruke da sam diplomirao. Kad sam dosao kuci bio sam primoran da iskljucim telefon i zakljucam ulazna vrata stana da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim pozivima i ponudama za posao. Za ovo poslednje se salim jer i nema potrebe za nekim preteranim sarkazmom, jer sam ubrzo shvatio da samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajuci se brzom zaposlenju u struci, velikom materijalnom uspehu i jos brzoj penziji. Tesko je u okvir nekog srednjeg posta strpati sve sto se mora ispricati kada covek pravi retrospektivu jednog tako bitnog perioda zivota kao sto je studiranje ili skolovanje uopste ali se od toga moze napraviti makar jedna simpaticno - sarkasticna prica. Secam se recimo prvog predavanja na kome sam bio i kada je predavac na samom pocetku izjavio da se studirajuci filozofiju, ne nadamo nalazenju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muce. Na prvim vezbama nam je receno naravno sve u saljivom tonu da je ovo najbolji nacin da postanemo  magacioneri, tramvajdzije-kocnicari ili taxi-vozaci, sto u stvari i nije daleko od istine, sto sam kasnije kroz zivot shvatio. Bilo je za tih skoro sest godina studija mnogo situacija koje cine studiranje filozofije potpunim, jer bavljenje tako necim i ne treba da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.
                                         Najbitnija stvar kojoj su me studije naucile je ta da mogu realnije da sagledavam ljude, da dobrota i ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja ljude vece vrednosti. U srednjoj skoli recimo, vecina nas gaji takve, ma koliko skrivene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su bolji od ostalih i koji ce ispuniti sva nasa ocekivanja i zelje vezane za ljudski rod. Tako sam i ja naivno smatrao da se filozofijom bave ljudi zeljni da proniknu u sustinu pitanja koja zanimaju sve ljude od nastanka sveta pa do danas. A onda  shvatite da je neki broj ljudi studirao filozofiju da bi posle postali na primer politicari ili da bi se uhvatili za politicku struju koja im lezi i koju ce tvrdoglavo braniti do kraja zivota ili bar dok ne promene politicku opciju. Takodje vidite i shvatite tokom godina studiranja da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave sto bi normalno trebale biti jer se u njima ukrstaju misljenja o onim apstraktnim temama o kojima ste pisali seminarski rad, vec sve to vise lici na ocenjivanje radova iz recimo srpskog jezika na zadatu temu, pa ako ste napisali ili rekli interpretaciju na temu koju voli trenutni ispitivac dobicete visu ocenu, a sve druge teme se smatraju promasene i naravno sleduje vam niza ocena. Najgore saznanje koje mozete nauciti tokom skolovanja je to da je neko ko je izrazito skolovan, da su njegovo znanje i intelekt ogromni, da je proputovao pola ili ceo svet, da ima mnogo iskustva, a da je uprkos svemu tome emocionalno-motivacionih, socijalnih i moralno-karakternih izrazitih crta na jako niskom novou, sto bi se zargonski reklo za takve ljude da su "smradovi". Ali to i takvo saznanje je vrlo poucno, naucite i shvatite da ljudska velicina nije u koleraciji sa intelektom, obrazovanjem, pozivom ili poslom kojim se individua bavi, pa onda vise i ne ocekujete od svestenika da bude "sveto lice", od lekara da bude posvecen svom pozivu, ustvari, ne ocekujete od bilo koga da bude posten, odnosno, ne ocekujete od nikoga nista i ne verujete nikome nista. Opet, druga struka, recimo kaze da ljudi koji ne veruju sebi ne mogu verovati nikome i da su takvi ljudi psihijatrijski slucajevi pa sam sklon da i u to poverujem ali nas ipak zivot uci onom prvom, odnosno da je najpametnije verovati samo sebi pa makar i bio psihijatrijski slucaj. Uvek od ponudjenog imate dva izbora sto rece ona narodna pesma "Od izvora dva putica".
                                          Opet, i pored tog negativnog saznanja, par dobrih prijatelja sam stekao bas medju svojim kolegama i siguran sam da cu ih ceniti i postovati do kraja zivota. Sve ono sto sam JA danas, a sa cim sam trenutno zadovoljan je proizaslo iz iskustva  stecenih tokom studija ili iz tog vremena. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je najvise okrenuta zivotu i njegovim problemima i shvatio da se filozofija kao nauka zaista moze, ustvari, da se treba ziveti. Ima jos jedna po meni interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija, a to je da treba imati otvoren um i da je filozofija kao poziv prilicno neomiljen rezime medju drugim ljudima koji zele sebe nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dodje kao super-moc zato sto vam ne dozvoljava misli koje su suprotne zakonima logike, ne dozvoljava vam proizvoljno koriscenje prethodno definisanih termina, bilo da se radi o terminima koji se uglavnom koriste da bi govornik zvucao pametnije, dijalektika, a priori, metafizicko-transcendentno koriscenje termina ili jakih reci kojima se oblikuje masa [Demokratija! Pravda!], vec smo prilicno ostri kad se radi o izrazavanju misljenja kod dobronamernih intelektualaca ovakva "moc" je i vise nego dobrodosla, a kao i svaka super-moc sa velikom moci dolazi i velika odgovornost, pa se ovo koristiti za podrzavanje pravog i zdravog rezonovanja, kao i za varanje uz pomoc plitkih sofizama.
                                        Na kraju, sve sto ostade od skoro sest godina studiranja su tri papira, potvrda o diplomiranju, lista polozenih ispita, prosek i prava ukrasena diploma. Ali to su formalnosti. Ono sto zaista ostaje je puno zivotno [mozda profesionalno] upotrebljivog znanja koje moze svakog coveka oplemeniti i uciniti boljim i vrednijim nego sto je bio. Ostaju prijateljastva, prava, kao i ona zamisljena sa filozofima koje smo proucavali i ostaje vam osmeh kad se nadjete u Vasinoj ulici na Studentskom trgu, plato ispred Filozofskog fakulteta i "Plato"-knjizara. Mozda mi vise od toga i nije potrebno. I za sam kraj pokusao bih da razresim filozofsku dilemu mladog Ivana Jakovljevica oko diplome i svrhe njenog postojanja. Ako iskreno zeli da oplemeni sebe i ucini sebe boljim i vrednijim covekom, jer, najvaznije je ceniti i postovati sebe i svoja dostignuca koja je postigao svojim mukotrpnim radom i ucenjem, neka upise Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu jer to je je jedan od najcenjenijih, a  ako je u pitanju samo njegova sujeta onda neka sedne na onaj autobus za Travnik i ode po diplomu. Ustvari, sad Travnika ima i vise i blize i kod nas a ako ne zna koji da izabere neka pozove kabinet predsednika Srbije i pita Nikolica gde je dobio diplomu.


Autor: Slobodan Kostic
11. мај 2014. у 00:31

Нема коментара:

Постави коментар