понедељак, 30. март 2015.

KATARINA


U poslednje vreme cesto razmisljam o svojoj ujni Katarini ili Kaci kako smo je iz miloste zvali. Ne znam zasto mi ujna stalno dolazi u misli ali to je tako. Mozda se kod mene javlja neka griza savesti, ko ce ga znati? Pre nekoliko godina kada sam napustio porodicni dom, poslednja osoba sa kojom sam se pozdravio bila je upravo ujna Kaca. Tada me je, na rastanku zamolila da joj posaljem neku razglednicu Leskovca, grada koji sam izabrao za svoju destinaciju. Ona je inace bila rodom iz Sapca, a za Leskovac je samo cula, nikada nije bila u njemu. I zaista, kad sam se nekako smestio u novom gradu setim se Kacine zelje i posaljem joj neku razglednicu na kojoj je bila panorama Leskovca slikana sa Hisara, brda u centru grada. Mada smo se ne tako cesto ali sam je povremeno zvao i telefonom i secam se koliko se svaki put obradovala kad sam je pozvao. Ali da se vratim na tu razglednicu. Teozofi bi verovatno rekli da me je na taj mali znak paznje prema ujni navelo predosecanje njene smrti ili da me tom svojom zeljom dozivala u mislima. Mada je ujna ipak umrla par godina kasnije, dobro sam zapamtio da je na tom rastanku licila na punacku koku i mirisala mi je na puder kao i sve ujne i tetke, bar sam tako mislio. Kad me je na tom rastanku cvrsto zagrlila i stegla u zagrljaj i privukla me na grudi, dvostruko vece i mekse nego kod drugih zena, znao sam da je u njoj veliko srce i koliko me voli. Ujna Kaca je inace bila udata za ujka Milana, rodjenog brata moje majke. Ujka je rano umro od karcinoma pluca i ta njegova agonija je trajala pet godina. Imali su dvoje dece; sina i cerku inace moji brat i sestra od ujne Kace ali sam joj uvek nekako bio ljubimac i  uvek sam ljubomorno branio taj svoj status jer je u toj igri bila kandidat i moja starija sestra. Secam se da kad sam bio u njenoj blizini niko se nije usudjivao takmiciti za njenu naklonost, a njoj se cini mi se i dopadalo pa me cak i hrabrila pokazujuci prema meni posebnu ljubav kakvu recimo deca i stariji mogu razabrati jedni prema drugima u ocima. Kad god je svojoj deci pekla kolacice ili pite uvek me zvala da probam sta je umesila i ispekla. Kasnije, kad sam odrastao dopustala mi je da gucnem i vina kad bih je posetio. Inace je bila zestok protivnik alkoholnih pica ali vino je bilo izuzetak. Uostalom, ona je to pravdala na cudan nacin; kad god je sipala vino kazala bi da je i Isus pio vino. Doduse kao sto svaki dobar vernik zna, govorila je ujna, Isusovo vino je ustvari bio samo pokvaren grozdjani sok, a to je po njenom shvatanju bila nevolja koja se nije mogla izbeci u biblijsko vreme. Da je Isus u ono vreme imao frizider ne bi on, cvsto je verovala u tu svoju teoriju nikada taknuo nista jace od Coca-Cole. Ali, obzirom da se Isus morao pomiriti s vinom, pomirila se i ona. Mada smo poslednjih godina ziveli daleko jedno od drugog, ona u Beogradu, a ja u Leskovcu, obavezno smo se culi na velike praznike Bozic, Novu godinu, cestitali si praznike i pozeleli jedno drugom puno zdravlja i sve najbolje u zivotu. Nije se desilo da propusti 13 august i da mi ne cestita rodjendan. Kada sam je video poslednji put, pre dve godine, isao sam za Beograd da vadim nova dokumenta, posetio sam je i zatekao je kako sedi za stolom, sama, ruke su joj bile na stolu, a prste je isprepletala i stiskala ih i tad mi je kazala da je jako bole zglobovi na prstima mada ih je mazala mekom kremom za reumu. Gledao sam te ruke koje su secam se uvek bile ciste sa redovno podrezanim noktima a zglobovi su joj bili oteceni i iskrivljeni tako jako kao da ce koza raspuci na njima. Kad je videla kako joj posmatram ruke pocela je plakati i kazala mi da ne moze vise navuci na prst vencani prsten. I tad sam se i ja rasplakao.
Njena deca su odavno napustila porodicni dom, oformili svoje porodice i vodili svoje zivote. Setili bi se majke kad su slavili rodjendane svojoj deci pa bi tada dolazili kolima po nju i vodili je na te proslave. Jednog dana kad sam je pozvao telefonom nije mi se ona javila kao obicno nego moj brat, sin od ujna Kace i kad sam ga pitao gde je Kaca rece mi da je pala u sobi, da se ugruvala i da posto nema ko da je gleda i vodi racuna o njoj odlucili su on i njegova sestra da majku smeste u neki privatni dom za stare. I tako je ujna Kaca posle nekoliko meseci provedenih u tom domu umrla. Moguce je da me sad, a nema jos godina kako je umrla, pece savest jer sam siguran da sam ostao u Beogradu, ujna Kaca ne bi zavrsila u domu vec bih joj organizovao kucnu negu, pa da kad vec dodje taj momenat, da umre dostojanstveno u svom domu. Mozda je to kod mene u zadnje vreme ipak proradila griza savesti ili osecaj krivice za nesto sto sam propustio u zivotu a nisam trebao i sto nisam na neki nacin zastitio osobu koja me je volela, mada to pravdam cinjenicom da bi to bilo zadiranje u tudje zivote. Kako god da je, ujna Kace vise nema, ostalo je samo secanje na nju.


Autor: Slobodan Kostic
15. septembar 2014.

2 коментара:

  1. Veoma mi se dopada ova priča o ujni. Prava životna istina. Na žalost kada vreme prođe svesni smo svog dubitka.
    Ipak to je život.
    Veoma lepo i lako pišete.

    ОдговориИзбриши
  2. Ovo jeste istinita prica i hvala vam sto ih citate. Puno mi znaci svaki komentar! Pozdrav!

    ОдговориИзбриши